Danas je deset godina kako je umrla moja majka. U mojim godinama to je sasvim normalno i tako i treba i da bude,svako u svoje vreme, red je ispoštovan. Nema drame, nema tragedije. Nešto dečije u nama htelo bi da svi živimo sve vreme, paralelno, u šreh, iskošeno...sve su to razne koncepcije vremena koje nam se javljaju kad se uhvatimo u koštac sa smrću i njenom neminovnošću. Ne toliko našom smrću, koliko onih koje volimo, čija smrt zapravo i ne postoji jer je deo našeg zivota i tek sa nama može da nestane.
O tom vremenu, tom komadu vremena od deset godina, toj celoj jednoj deceniji htela sam da razmislim. Prošla je munjevito s tačke gledišta nestanka moje majke: kao da je bilo juče, kao da nikad nije ni otišla. Noćas sam je opet sanjala i kao što je ona govorila za svoju majku, kad bi je sanjala: dobro je sanjati baba Živku, to je uvek dobar znak. Ja bih rekla manje sujeverno da je to znak odvajanja i sazrevanja. Kad god sanjam moju majku otkako je nema, ona mi kaže i uradi nešto što sam već uradila i rekla u svakodnevnom zivotu, ali nisam shvatila kao pomak u odnosu na vreme i njenu smrt. Možes ti to Jasmina, kaže mi. Uvek ima blago ljut izraz lica kad to izgovara i nekako zgrčen stav tela: bila je mala i energična žena, baš kao i baba Živka i nikad se nije libila hrabre akcije. To što se u njoj ili njima dešavalo u duši kad bi izgubile nekog dragog ili neku bitku nikad se nije ocrtavalo na njihovom licu ili u našim životima, njihovih bližnjih. Zbog svoje osobine da se bavim prošlošću i da sanjarim moja majka je bila uvek besna na mene i u snu kad me posećuje ne prestaje da me opominje da ne gubim vreme i energiju, da život teče dalje. Eto o tome pričam sada. S tačke gledišta njene smrti, život nije otišao dalje, to njeno vreme je ostalo s njom, tamo gde smo ga zapečatile 22. novembra 1999 u 7.30 ujutru, jednog ponedeljka, kada je izdahnula. Mesec dana je bila izmedju zivota i smrti, slabo nas je prepoznavala, ali kad jeste govorila je vrlo pribrano: malo o Kosovu, malo o svojoj unuci, mojoj ćerki. Ja sam se podrazumevala, uvek tu pored nje, da preuzmem njene brige i da nikako NE GUBIM VREME. Sto će reći, tog istog dana kad je umrla, otišla sam na premijeru mog filma u Dvoranu kulturnog centra i popila čak i čašu crnog vina. Moj drug Milutin Petrovic rekao mi je da je red ispoštovan na najbolji način, da se ne kidam. Moj otac je rekao, idi slobodno SINE ( postala sam sin naslednik), ja ću sve oko sahrane da se pobrinem. Moja ćerka je rekla, nećeš valjda da kukaš kao neka baba. Moja drugarica je rekla obuci nesto toplo na noge. Zaista je padala hladna kiša sa susnežicom. I tu u njenoj kući u njenom ormanu ja nadjem te crne čizmice , broj 35. Nepromočive sa krznom koje sam joj ja kupila ko zna kad i koje nikad nije ni obukla jer poslednjih godina nije ni izlazila. Ja nosim broj 37.5. Medjutim taj dan, te večeri ja ih nazujem bez problema, kao Pepeljuga, i odradim bez suza i drame svoje filmsko veče. Iako sam se osećala kao neka posve druga osoba, koja tek uči da govori i hoda. Osećala sam se užasno, kao da sam ja umrla a ne ona. Osećanje koje se vrati potpuno kad god se setim da nje vise zaista nema.
Nikad pre niti kasnije nisam mogla da navučem te čizmice, nikad niko nije ni pokušao da ih obuje osim mene tog dana. Kao da su bile napravljene samo za tu priliku: moja jedina jednokratna "crnina".
Njene stvari su stajale u ormanu skoro deset godina sve dok nije umro i moj otac.Onda sam sve spakovala i razdelila. Nema više nista od tog stana, od tih stvari. Priča se završila, ciklus je zatvoren, njih više nema, mene više kao ćerke nema, osim u mojim snovima. Nema žalosti, nema tuge, došlo je vreme odrastanja.
Zanimljivo mi je danas, posle deset godina, kako to vreme izgleda - kao da ga nema i kao da ga ima. Uvek sam imala velika pitanja u vezi sa protokom vremena upravo zbog doživljaja tog istog vremena. Ja ne moram da nosim sat, uvek znam koliko je sati, a ako slučajno pogrešim, onda znam da nesto sa mnom nije u redu, ne s vremenom. I taj sat odrastanja uvek nosim u sebi. Ali u njemu ne teče vreme linearno niti on odbrojava progresivno: vreme u njemu ide na sve strane iako različitim brzinama. Vidi se na mom licu: stojim pred ogledalom deset godina kasnije: jeste, sve više ličim na majku i na oca kojih više nema. Al ipak sam to ja, u svojim čizmama, na svojim nogama.
I ne vidim to vreme moje majke nigde drugde. Ljudi koji još uvek imaju žive roditelje zaista imaju više vremena bez obzira na svoje godine ili mogućnost neposredne komunikacije sa ocem ili majkom. Oni još uvek nisu u turbini bezvremenosti . Oni još ne moraju da sanjaju.