Vreme Majke

Jasmina Tesanovic RSS / 22.11.2009. u 08:03

Vera
Vera
Danas je deset godina kako je umrla moja majka.  U mojim godinama to je sasvim normalno i tako i treba i da bude,svako u svoje vreme, red je ispoštovan. Nema drame, nema tragedije. Nešto dečije u nama htelo bi da svi živimo sve vreme, paralelno, u šreh, iskošeno...sve su to razne koncepcije vremena koje nam se javljaju kad se uhvatimo u koštac sa smrću i njenom neminovnošću. Ne toliko našom smrću, koliko onih koje volimo, čija smrt zapravo i ne postoji jer je deo našeg zivota  i tek  sa nama može da nestane.

   O tom vremenu, tom komadu vremena od deset godina, toj celoj jednoj deceniji htela sam da razmislim. Prošla je munjevito s tačke gledišta nestanka moje majke: kao da je bilo juče, kao da nikad nije ni otišla. Noćas sam je opet sanjala i kao što je ona govorila za svoju majku, kad bi je sanjala: dobro je sanjati baba Živku, to je uvek dobar znak. Ja bih rekla manje sujeverno da je to znak odvajanja i sazrevanja. Kad god sanjam moju majku otkako je nema, ona mi kaže i uradi nešto što sam već uradila i rekla u svakodnevnom zivotu, ali nisam shvatila kao pomak u odnosu na vreme i njenu smrt. Možes ti to Jasmina, kaže mi. Uvek ima blago ljut izraz lica kad to izgovara i nekako zgrčen stav tela: bila je mala i energična žena, baš kao i baba Živka i nikad se nije libila hrabre akcije. To što se u njoj ili njima dešavalo u duši kad bi izgubile nekog dragog ili neku bitku nikad se nije ocrtavalo na njihovom licu ili u našim životima, njihovih bližnjih. Zbog svoje osobine da se bavim prošlošću i da sanjarim moja majka je bila uvek besna na mene i u snu kad me posećuje ne prestaje da me opominje da ne gubim vreme i energiju, da život teče dalje. Eto o tome pričam sada. S tačke gledišta njene smrti, život nije otišao dalje, to njeno vreme je ostalo s njom, tamo gde smo ga zapečatile 22. novembra 1999 u 7.30 ujutru, jednog ponedeljka, kada je izdahnula. Mesec dana je bila  izmedju zivota i smrti, slabo nas  je prepoznavala, ali kad jeste govorila je vrlo pribrano: malo o Kosovu, malo o svojoj unuci, mojoj ćerki. Ja sam se podrazumevala, uvek tu pored nje, da preuzmem njene brige i da nikako NE GUBIM VREME. Sto će reći, tog istog dana kad je umrla, otišla sam na premijeru mog filma u Dvoranu kulturnog centra i popila čak i čašu crnog vina. Moj drug Milutin Petrovic rekao mi je da je red ispoštovan na najbolji način, da se ne kidam. Moj otac je rekao, idi slobodno SINE ( postala sam sin naslednik), ja ću sve oko sahrane da se pobrinem. Moja ćerka je rekla, nećeš valjda da kukaš  kao neka baba. Moja drugarica je rekla obuci nesto toplo na noge. Zaista je padala hladna kiša sa susnežicom. I tu u njenoj kući u njenom ormanu ja nadjem te crne čizmice , broj 35. Nepromočive sa krznom koje sam joj ja kupila ko zna kad i koje nikad nije ni obukla jer poslednjih godina nije ni izlazila. Ja nosim broj 37.5. Medjutim taj dan, te večeri ja ih nazujem bez problema, kao Pepeljuga, i odradim bez suza i drame svoje filmsko veče. Iako sam se osećala kao neka posve druga osoba, koja tek uči da govori i hoda. Osećala sam se užasno, kao da sam ja umrla a ne ona. Osećanje koje se vrati potpuno kad god se setim da nje vise zaista nema.

 Nikad  pre niti kasnije nisam mogla da navučem te čizmice, nikad niko nije ni pokušao da ih obuje osim mene tog dana. Kao da su bile napravljene samo za tu priliku: moja jedina  jednokratna "crnina".

Njene stvari su stajale u ormanu skoro deset godina sve dok nije umro i moj otac.Onda sam sve spakovala i razdelila. Nema više nista od tog stana, od tih stvari. Priča se završila, ciklus je zatvoren, njih više nema, mene više kao ćerke nema, osim u mojim snovima. Nema žalosti, nema tuge, došlo je vreme odrastanja.

Zanimljivo mi je danas, posle deset godina, kako to vreme izgleda - kao da ga nema i kao da ga ima. Uvek sam imala velika pitanja u vezi sa protokom vremena upravo zbog doživljaja tog istog vremena. Ja ne moram da nosim sat, uvek znam koliko je sati, a ako slučajno pogrešim, onda znam da nesto sa mnom nije u redu, ne s vremenom. I taj sat odrastanja uvek nosim u sebi. Ali u njemu ne teče vreme linearno niti on odbrojava progresivno: vreme u njemu ide na sve strane iako različitim brzinama. Vidi se na mom licu: stojim pred ogledalom deset godina kasnije: jeste, sve više ličim na majku i na oca kojih više nema. Al ipak sam to ja, u svojim čizmama, na svojim nogama.   

 I ne vidim to vreme moje majke nigde drugde.  Ljudi koji još uvek imaju žive roditelje zaista imaju više vremena bez obzira na svoje godine ili mogućnost neposredne komunikacije sa ocem ili majkom. Oni još uvek nisu u turbini bezvremenosti . Oni još ne moraju da sanjaju.

Atačmenti



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

takamatsu takamatsu 09:48 22.11.2009

Hvala :)

Hvala vam na divnom tekstu...
Ali ne mogu da se složim s tim da nekako... "niste više ćerka". Moji roditelji su još uvek živi, pa ne mogu da sudim, ali nekako mislim da ću uvek biti ćerka, i da će moja ćerka uvek biti ćerka, i kad "promenim sobu" :).
Kako mi reče jednom jedan dan na poslu jedan deka rođen u isti dan kao i ja, samo 1928.: "jerbo, ako ja popi*dim pa se vratim, ima RŠUM da napravim onom ko te jede, sine...." :).

EDIT: Ups. Jesam ja to sad ispala prva? E, onda dobro jutro svima i prijatan dan...
sesili sesili 10:44 22.11.2009

Re: Hvala :)

Saosećam sa vama u bolu za izgubljenom majkom, ma koliko vremena prošlo. One ostaju u našim životima, imaju svoje mesto i tako treba da bude. Pozdravljam vas.
sesili sesili 10:59 22.11.2009

Re: Hvala :)

Pisala sam duži tekst, ali mi stalno "puca" veza. Tri godine nemam mamu i danas mi se dešava da krenem ka telefonu da pitam kako je, ili sebi kažem "ma pitaću mamu". Nisam bila mamina maza, ali je ona tako mnogo učinila za nas, da zaslužuje da je uvek pamtimo. Lepo je što se i vi sećate i pominjete vašu mamu. Preporuka.
mrvicak mrvicak 11:02 22.11.2009

Re: Hvala :)

Ljudi koji još uvek imaju žive roditelje zaista imaju više vremena bez obzira na svoje godine ili mogućnost neposredne komunikacije sa ocem ili majkom. Oni još uvek nisu u turbini bezvremenosti


Samo: hvala...
Svaku reč osećam... upravo turbina bezvremenosti... neki kao bezvazdušni prostor u kome plutam... tiha tuga...rupa u duši... tiha toplina koja me grli dok sanjam i mislim o njoj...ona je otišla pre vremena... i još uvek me tišti osećaj nepravde, ko da u smrti ima pravde i krivde... i posle skoro četiri godine...svašta se izdešavalo, život mi se naglavce okrenuo od tada... a jednako mi i užasno nedostaje..
jednatanja jednatanja 12:05 22.11.2009

Re: Hvala :)

Lepim i produhovljenim tekstom si obeležila ovaj dan, Jasmina...možda kao malecnu utehu želim da ukažem na to da si sa svojim roditeljima bila zajedno, dok su bili živi. Ti si ostala sama, ali oni su uvek imali tebe, do smrti. Moji su živi, ail ih već 18 godina koliko sam u inostranstvu ne viđam redovno, nema redovnog druženja i deljenja malih ili velikih radosti i tuge. Zbog toga doživljavam svaki dan kao nelogičan, pomalo u procepu vremena, ali uvek dođe novi dan, i unese neku obnovljenu energiju za životom. Pozdrav.
Milan Novković Milan Novković 12:13 22.11.2009

Click train

Zanimljivo mi je danas, posle deset godina, kako to vreme izgleda - kao da ga nema i kao da ga ima. Uvek sam imala velika pitanja u vezi sa protokom vremena upravo zbog doživljaja tog istog vremena. Ja ne moram da nosim sat, uvek znam koliko je sati, a ako slučajno pogrešim, onda znam da nesto sa mnom nije u redu, ne s vremenom. I taj sat odrastanja uvek nosim u sebi. Ali u njemu ne teče vreme linearno niti on odbrojava progresivno: vreme u njemu ide na sve strane iako različitim brzinama

Svi smo slični ovde, postoji i fiziološka osnova, pa eksperimenti.

Mnogi su čuli za Mozart effect. U njemu ima istine. Kasnije je pokazano da ne samo Mocartova muzika nego mnogi priprosti ritmički zvukovi mogu privremeno studentima (pretpostavljam da je nad njima rađeno najviše eksperimenata) da povećaju IQ i do 10 poena. Mozak postaje overclock-ovan.

Zatim, interni clock nije jedan. Ti si u bliskoj "vezi" sa tim jednim koji se tiče fizičkog vremena, ali mozak od situacije do situacije ume da ih ima mnogo, počevši od najbanalnijih situacija gde gledaš u scenu gde se kreću kola i neko pešači. Takva scena, u zavisnosti od konteksta, ume ubrzo da se račva u dva relativno nezavisna, podsvesna, misaona threda u kojima vremenska rezolucija ima različite vrednosti. Slojevitost našeg pamćenja onda samo pomaže "delinearizaciji" vremena - raslojili smo vreme i svaki sloj je priča za sebe, da bi zatim malo, nešto ili mnogo od toga zapamtili.

Često te unutrašnje "bubnjeve" umemo i da "čujemo" pomalo ako nam se hoće - najlakše u nestrpljivim trenucima uzbuđenja očekujući neku planiranu akciju. Kome je do ove vrste "igranja" sa samim sobom može da se nauči da ih čuje kad mu se hoće. Zvuk, uopšte, ima posebnu ulogu u našoj evoluciji i na osnovnim nivoima naše svesti (koja uključuje i podsvest, ona stara podela na svest-podsvest često nema mnogo veze) dublje i brže dobacuje od slike.

Sve ovo daje još mnogo više težine misli da posle smrti nastavljamo da živimo u onima koji su nas poznavali. Jasna, "svesna" mentalna slika roditelja je mnogo manje od vrha ledenog brega. To je samo jedna perspektiva onoga što mi jesmo.

A mnoge, većinu, ne možemo lako ili ne možemo nikako da mentalno artikulišemo zato što su naši roditelji bukvalno, opipljivo, deo nas (kao što ne možeš da vidiš-osetiš jedan svoj neuron, region ili mozak.

Roditelji su nam mnogi od tih osnovnih bubljeva koji ne mogu da utihnu, inače mi nebi imali svest, bez obzira koliko često ih se "svesno sećali". Oni su bezvremenski i do smrti nam dobrim delom definiši i uvijaju vreme svega ostalog oko nas.
Jasmina Tesanovic Jasmina Tesanovic 20:21 22.11.2009

Re: Click train

ocekivala sam da ce Milan nesto da nam objasni vezano za to vreme
prustovsko i neuronsko
od malena mi je vreme opsesija a kad se poveze s emocijama postaje suluda avantura duga koliko i zivot
sve u svemu citajuci vas izgleda da je svima i uvek tesko to fizicko razdvajanje od roditelja
moj otac je kao covek od osamdeset i pet godina na samrti, kao i uvek ranije kad bi bio bolestan, zavo svoju majku koju je izgubio kad je imao 50 g. a ona devedeset i kusur


Jelena Pavlović Jelena Pavlović 13:51 22.11.2009

Vreme

Mislim da covek nikada nije dovoljno mudar i odrastao da izgubi roditelje. I bas juče razmišljam o tome kako je moj lični bol otupeo. Jedino s čime mogu to da uporedim je kada bi te neko udario u stomak i na tom mestu ostavio udubljenje.I uopšte, kako godine prolaze, moja osećanja su sve tiša i tiša.
Rejlem Rejlem 09:47 23.11.2009

Hvala

Ljudi koji još uvek imaju žive roditelje zaista imaju više vremena bez obzira na svoje godine ili mogućnost neposredne komunikacije sa ocem ili majkom. Oni još uvek nisu u turbini bezvremenosti . Oni još ne moraju da sanjaju.

Hvala na ovom tekstu.
Otac mi je umro pre 13 godina, a majka prosle godine. Njenim odlaskom sam se osetio kao da mi je odsecena veza sa prosloscu, prosto osetio sam strahovitu usamljenost jer znam da su sad oboje otisli.
dunjica dunjica 10:21 23.11.2009

Motherless Child

Jučer su u Njemačkoj protestanti obilježavali kraj crkvene godine, poznatiji kao Ewigkeitssonntag (Eternity Sunnday) ili, u narodu rašireniji, Totensonntag (Sunnday of the Dead).

Ja sam se sjetila moje majke, umrle prije skoro 4 godine. Jedan prijatelj nas je pozvao da zapalimo svijeće u sjećanje na mrtve (što kod protestanata nije običaj) i recitirao nam "I Was Standing By The Bedside of A Neighbour". Prvi put od mamine smrti nisam uspjela zaustaviti suze.

Ivana Knežević Ivana Knežević 16:50 24.11.2009

Nit

Ima mnogo delova u ovom tekstu koji su kao zasebne magicne kutije.
I postoji nit koja ih sve spaja. Kao i nas.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana