Tad Pavic jos nije bio The Pavic, i jeste bio neko sasvim drugaciji. I kao pisac i kao covek. Kad sam ga upoznala licno nekoliko godina kasnije bio je stariji i mudriji nego pre nekoliko godina kad sam ga videla poslednji put i kad smo vec prestali uveliko da se druzimo. Ko zna zasto je to dobro lose ili samo tako. Te njegove price koje sam citala kao tinejdzerka u Milanu i koje sam prevodila zajedno sa narodnim pesmama o Kraljevicu Marku i drugim epskim junacima ostali su mi u secanju kao nesto najzanimljivije sto se moglo procitati u srpskoj knjizevnosti.
Zatim sam 1984., u porodilistu procitala "Harazrski recnik". Knjiga je kruzila iz ruke u ruku zajedno sa roto romanima medju zenama svih slojeva i godina. Valjda je to bi znak da ce postati hit al opet da ce biti i svestki bestseller to niko osim njega nije ocekivao. On jeste, toga se dobro secam jer sam bila zapanjena. Meni se mnogo dopala i kasnije sam priredila i prevela knjigu prikaza iz celog sveta sa raznih jezika i iz razlicitih uglova percepcije. A moja cerka se rodila na rodjendan njegove nedavno tragicno preminule Jelene
To je ujedno bio i pocetak i kraj nase saradnje , poceli su ratovi i mi smo se politicki razisli. Vec na promociji te knjige u Akademiji nauka gde nas je bilo vise govornika, vece je teklo ko u klin ko u plocu.
Medjutim vidjali smo se i dalje tu i tamo i bezobzira na silne dogodovstine oboma, i javne i privatne, i moram da priznam da mi je uvek bilo drago i zanimljivo da popricam s njim i da smo uvek nalazili prijateljski topli ton i za teme na kojima smo bili dramaticno supostavljeni. I dandans citiram neke od njegovih recenica, posebno dirljivih kao sto je: Na svetu postoji isuvise lepote a premalo ljubavi...
Koliko je to tacno najbolje znaju oni koji danteovski prag ljubavi nikad nisu presli.