Povodom godisnjice smrti i objavljivanja knjige Dejana Nebrigica "Buntovnik sa razlogom" (Zbirka Dejanovih tekstova koju je priredio Milos Urosevic, u izdanju Zena u crnom, Beograd,TEKST KNJIGE PDF u attachmentu)
prenosim tekst Lepe Mladjenovic
Dejan Nebrigić je bio gej muškarac, homoseksualac, peder. Reč peder smo preuzeli od kompulzivno heteroseksualnog patrijarhata tako da peder i lezbejka imaju dobro značenje, to su lepe reči, to su naši identiteti kojima se mi ponosimo.
Dejan Nebrigić je bio živi primer činjenice da lezbejstvo i homoseksualnost nisu jedno liberalno pitanje koje se svodi na: mene baš briga šta ti radiš iza zatvorenih vrata u tvojoj spavaćoj sobi. Jer heteroseksizam je mašina koja guta sve različito i ljude oba pola vidi a priori heteroseksualnima. Kada je onaj film o Šekspiru dobio Oskara, Dejan me je tada nazvao, očajan. Hteo ja da piše Kofi Ananu, da piše svim filmskim institucijama, da izadje na Trg republike i da kaže da je to laž... jer je Šekspir najmanje bio heteroseksualac, film je progutao gej žudnju jednog Šekspira i prikazao ga kakav on nije. Lezbejke i homoseksualci već vekovima žive u društvu gde se naše žudnje falsifikuju, minimalizuju, izigravaju... O Dejanu nikada ne bi mogao da se napravi jedan takav film, jer je Dejan znao za feminističku politiku da je lično političko, i to je živeo. On nije imao tajni privatni život iza zavese. Imao ga je, ali nije. On je svoje ljubavne priče permanentno govorio. To je bio on. On je bio govor žudnje. Nije dozvolio nikome sa kime je komunicirao da ne zna da je on homoseksualac.
Dejan Nebrigić je bio teatar. On nas je uvlačio u svoju scenu, mi smo bili publika ili statisti ili oni drugi na sceni. Nekada su te uloge koje nam je davao bile negativne i mnogi su onda bežali od njega. Nekad su bile pozitivne i mi smo se divili. Bio je svoja glavna ličnost. Teatar je javni čin. On je bio javnost, institucija Dejana Nebrigića. Možda je nekima od nas izgledalo da je on glumio, da je bio teatralan, ali to je moglo samo da nam se čini, on je bio taj teatar. On je pio, gutao supstance, tražio od drugih da ga bodu, ne da bi pobegao od sebe, nego da bi bio on. Mi obično govorimo ono što drugi hoće ili mogu da čuju, ali on je govorio sebe. Dejan Nebrigić je uvek bio svoj i javan. Svaki govor žudnje je skandalozan, a pogotovu žudnje kojoj u heteroseksističkom društvu nema mesta. Zato su ga se mnogi stideli, mnogi gejevi su mislili ili su i danas u to uvereni, da je on "kvario renome gej populacije". Ponekad, nije bilo lako izdržati ga. On je umeo da zastane, dok s njime hodate, da se popenje na statuu pesnika na sred trga i da ga poljubi, da se namesti kao da ga svi snimaju i da se nasmeši. On je umeo u sred punog duplog autobusa sa radnicima koji se vraćaju sa posla, onog harmonika autobusa kao šesnaestica, da vikne u sred Pančeva, "kako ste vi Srbi svi znojavi i smrdite, neću imati više s kime da se tucam".
Po profesiji pozorišni kritičar. Bez diplome, bez institucionalne potvrde o svojoj profesiji. On je svoju profesiju izabrao i sam je potvrdjivao svojim tekstovima.
Da li je Dejan bio Srbin ili ne to ne znamo. Znamo da je bio svestan da ima srpsko ime, znači jeste, ali isto tako je znao da u ovom režimu "mi Srbi" je bilo odredjenje u čije ime su se poveli ratovi i u čije ime se proizveo fašizam. Tako, on nije bio Srbin. On je na studentskim demonstracijama kada su prolazili oni stariji bradati muškarci sa šajkačama koji su delili značke sa četiri S jednom od njih rekao: "Idi u Srbiju pa ih deli". On nije bio teritorija Srbije, odbio je da bude telo srpske politike, odbio je srpsku vojsku. Otišao je u vojni odsek i rekao im je da je homoseksualac. Znao je da će ih istinom prevariti, jer se u stvari zalagao da homoseksualci u vojsci imaju ista prava kao i drugi, isto kao što se zalagao da se vojska kao inistitucija ukine. Nije davao intervjue srpskim novinama Politici. Odbio je da bude sahranjen na srpskom groblju.
Moja priča sa Dejanom počinje od 1990. kada me je on te jeseni pozvao i rekao ajde da skupimo lezbejke i gejeve, i tako smo počeli da se vidjamo prvo nas nekoliko, pa malo više nas u kafe Moskvi. Posle smo osnovali Arkadiju.
Kada smo već kao Arkadija 1991. 27. juna, na Medjunarodni dan Ponosa lezbejki i homoseksualca organizovali prvu javnu tribinu u Domu omladine povodom naših prava, tog dana je objavljeno da je prvi slovenački vojnik na granici sa Italijom ubijen od vojnika JNA. Tog sunčanog junskog dana ni ja ni on, učesnici tribine, nismo mogli da pretpostavimo kakvih osam strašnih godina nas čekaju. Još neko vreme smo tražili prostor za sastanke Arkadije i svaka institucija u gradu nas je odbila.
Ali, sve je bilo jasnije da je rat u pitanju, i tako počinjemo, i on i ja, potpuno odvojeno, da radimo u mirovnom pokretu. Ja sam se od "91. priključila Ženama u crnom, on je ušao u Antiratni centar i pokrenuo Pacifik.
Ono što je tih godina rata bila moja dilema to je šta i kako svoju lezbejsku egzistenciju braniti dok su tu iza ćoška mučenje, logori, ubijanje, masakri? Kako za vreme rata lobirati lezbejska i gej prava? Nacionalizam je ustrojio hijerarhiju potreba i prava, redukovao žene i muškarce na nacionalna bića. Prosto više nije bilo javnog mesta za našu egzistenciju. Tako je Dejan Nebrigić prvih godina rata kao anti-militarista radio na knjigama i pozorištu, a ja sam odlučila da radim feminističko savetovanje sa ženama žrtvama rata. Mi o ovoj dilemi, kako svoju lezbejsku i gej egzistenciju smestiti u vreme rata, koju nikada nismo razrešili, nismo mnogo pričali. Prosto nije imalo šta da se kaže, meni je bilo važno da je on tu, i njemu da sam ja tu. Prosto on je bio prvi gej koji je ušao u Žene u crnom, potpuno bez pitanja u jednu žensku grupu, a ja sam bila prva lezbejka. Tako je, makar unutar Žena u crnom, bilo jasno da mirovni aktivisti nisu samo heteroseksualne žene i muškarci nego da nas ima lezbejki i gej-muškaraca. To je bilo sve što smo tada mogli da uradimo. Da unutar malog prostora mirovnih grupa tražimo prostor za svoju različitost, ako ne možemo spolja. On je u Pacifiku insistirao na gej i lezbejskim tekstovima u svakom broju. A ja sam u okviru medjunarodnih skupova "Ženska solidarnost protiv rata" organizovala radionice o lezbejskoj egzistenciji.
Meni je na početku bilo opipljivo važno njegovo prisustvo u gradu, jer su tada mnoge lezbejke feministkinje i mnogi homoseksualci prosto otišli. Nije bilo prostora i otišli su kao i mnogi drugi. Negde oko 92. i 93. i dalje smo se okupljali kao Arkadija po stanovima, i jednog dana smo on i ja pokrenuli pitanje nacionalizma. Većina, skoro svi tada prisutni su rekli da su oni u grupi samo i isključivo zbog svog gej identiteta, i glasno su govorili da su nacionalisti. To je bilo jedno jako teško veče kada smo nas dvoje morali da se suprotstavimo onima zbog kojih smo grupu i osnovali, i da insistiramo da smo protiv svih oblika diskrimacija i da Arkadija neće biti nacionalistička grupa. Nakon toga više nikada nije bilo masovnih okupljanja Arkadije. Ja pamtim koliko mi je bilo važno da nisam sama u svom insistiranju, prosto ni on ni ja nismo imali dileme, i to prepoznavanje naše odlučnosti je bila jedna važna podrška u lezbejskoj i gej samoći kojom smo okruženi.
Na kraju ostaje da sam u njega imala totalno političko poverenje. Osećala sam se sigurno. On jeste na momente, duže ili kraće, bio okrutan, i neprijatan, destruktivan i samodestruktivan, ali je uvek bio protiv homofobije, protiv nacionalizma, protiv srpskog fašizma, protiv seksizma, protiv militarizma. Prosto nema nas mnogo kojima je stalo do svakog ljudskog bića i kojima je važno da radimo na ukidanju svih vrsta diskriminacija, i zato bih na kraju nama koje smo ostale, Dejan je voleo ženski rod u govoru, ponovila poslednju rečenicu iz predstave Ane Miljanić, "O Nemačkoj", u kojoj ona citira Brehta i poručuje da se pazimo nežno. Da se za jedne druge brinemo nežno.
na tribini SEĆANJE NA DEJANA NEBRIGIĆA
u Centru za Kulturnu Dekontaminaciju u Beogradu, 11. januara 2000.