Ovih dana nije bas veselo s ovu stranu bezviznog rezima. Odmah da kazem da se mnogo radujem sto nema vise viza za nas pasos i da sam to cekala 18 godina, ne verujuci da ce ovoliko da traje.
I sad drugo: nije mi jasno kako tako malo snega moze da proizvede toliki haos. Vala sam se nagledala domacih haosa po Serbiji ali ovakve mega razmere sa tako malo razloga nisam mogla da zamislim. I uvek su stvari dramaticnije kad ti se dese licno nego kad gledas na televiziji. Evo sad sam u Torinu, uletela u poslednji Alitalia avion, prazan skoro, sletela i gledam namete snega u severnoj Italiji iz sopstvene fotelje, gotovo da kazem; pa sta ako izgubis neki let, pa sta ako ne veceras kao sto si planirala, koji konformizam...medjutim nije u pitanju komfor ili konformizam koji nema veze sa recju komfor. Meni pada na pamet pitanje : A chi giova? Kome ovaj haos odgovara? Al' da krenem od pocetka s obzirom da patim od toga da ispricam prvo kraj.
Kad sam krenula iz Torina pre nekoliko dana za Amsterdam preko Pariza vec su mi rekli da je stvar vrlo neizvesna jer pariski aerodrom zbog snega ne funkcionise. E onda su rekli da je let suspendovan, pa su onda odmah nakon toga rekli da nije, pa onda nisu bili svi tu putnici koji su prosetali jer su im poverovali, pa smo onda izbacivali njihov prtljag, pa su se onda putnici pojavili, pa smo im onda ubacivali prtljag i tako smo stgli na pariski aerodrom sa niz sati zakasnjenja taman da izgubimo sledeci let.
E sad, ako znate za neki gori aerodrom od Sarl De Gola, molim vas mi kazite. Kad god sam tamo sletela, provela sam noc na hladnom bez hrane i vode taksija hotela, name it. I naravno sve na francuskom, ne daj boze da neko progovori engleski, cak i ako razume jezik progovoriti nece. Na svom hrabrom francuskom sam prebukirala let sa molbom da je put poslovan i da ako ne mogu da me ukrcaju , valjda odmah da se vratim sto je legitimna opcija. No, no...
I tako tri puta, tri reda, tri leta, tri boarding karte i nikom nista. Sedimo nas na stotine i gledamo u cisto nebo i nekoliko santimetra mestimicnog snega. Pritom imamo besplatne ruckove vecere uzine al' nigde hrane. Uspeh da se docepam jednog vrlo masnog i uzeglog kroasana za beobrazne pare ( zasto me te stvari uzasno i uvek pgadjaju?!). E onda se javise moji organzatori, kazu kupili voznu kartu, trci na stanicu. Trcim, stignem: puna stanica ljudi, tisina apsolutna, ledeno vreme i neka ledena atmosfera. Ljudi cute, voza nijednog. Sablasno. Cak su i masine zaledjene, ne mogu da odstampam kartu. E sad lep detalj u Parizu: pecke greju i ljudi se okupljaju kao beskucnici: drhtimo zajendo, bas lepo, uvek sam volela solidarnost; nekako tek u frci nastaje, steta!
Elem stigne moj voz posle nekoliko sati, trcimo svi ka njemu : hladan je i prljav nema veze , mice: stigosmo nekako do Brisela. Sve vreme sam gledala sa zaviscu jednu crnu bebu umotanu u cebence kako spava u kolicima sa bocicom hrane pored i pomislih, tako je moja baba putovala sa ispecenim piletom i cebencetom, od Paracina do Beograda, doslo vreme i mi da shvatimo da tehnologija ne pomaze u prirodnim nepogodama rukovodjenim ljudskom gluposcu i nemarom. I stigosmo u Brisel, ne ide dalje voz: organizator kaze, uzmi taksi do hotela. Ma nema zeno, i taksi ne voze. Hoteli u susedstvu svi puni osim jednog ocigledno na sat sa crvenim svetlima, nema veze, imam ionako samo tri sata do sledeceg voza za Amsterdam. Soba onako, al djakuzi, wow!
Nota bene: i ja sam stigla u Brisel tog 19 decembra kao i ona istorijska grupa iz Srbije, i to oko 2 sata posle ponoci ali nije to bila moja zelja nit potreba: ko te pita, vazna je historija. I gle, sutradan sabahajle skacem u voz al' moram da platim ponovo kartu jer masinu ne moze da odstampa a kondukterku bas briga i ne priznaje moj code. Jebes pare, vazno je zdravlje i da oni postave te masine putem kojih mi placamo a kad ne rade placamo ponovo. Da ne govorim o internetu koji nigde ne radi iako je gromoglasno najavljen: ni za pare ni za dz. Od Pariza do Brisela. Ponavljam, zbog nekoliko santimetara snega.
I pravo na podijum sa koferom al bar toplo, ima hrane kafe vode...kako ne znamo da cenimo te stvari sve dok nas ne kazni kriza , a kazu da je i ovo posledica globalnog zagrevanja i nemara. I tako jedan ceo dan prodje kao normalan. Odlicna konferencija o buducnosti interneta. Mnogo se pricalo o blogovima i komentarima, o nacelnoj pocetnoj demokraticnosti internet komunikacije koja je s jedne strane donela bogatsvo nekolicini ljudi ( dok svi mi radimo za dz) a s druge spustanje nivoa kulture, umetnosti, strucnosti naucnosti i o nakaznoj kulturi komunikacije zahvaljaujuci jednom laznom aspketu demokraticnosti.
Al tu je i povratak.
Te noci pada sneg u Amsterdamu: lepo, idilicno. Al' sutradan, ne rade tramvaji, va bene, moze pesaka, na stanici ugurasmo se nas mali milion u voz za aerodrom al' glas kaze da od tog trenutka do daljnjeg ne vozi nijedan voz nigde. Nedelja, turisti sta ce, kud koji, nigde taksija, i oni ne voze jer sneg pada. Ionako je i let ponisten jer ide preko Pariza. U medjuvremenu voz u Lamansu je bio zaglavljen sa na hiljade putnika i samo se jedna spasila, top model Klaudija Sifer dok su ostali spavali na podu bez hrane grejanja i vode. Kazem Vam, Paris stinks. Sarkozi pokrece istragu, i on ima zenu top model i to iz Torina poreklom, Valja cuvati njihovu krhku lepotu. I zaista mrzim ovaj moj ton: ljut, zavidljiv, infantilan. Al drugi ne izlazi iz mojih suvih i gladnh usta. Jer opet, nema hrane nema vode, nema tramvaja, nema vozova, nema letova...ali nema vise ni viza...
Razgovaram sa svojim prijateljem . Sta mislis zasto je to sve ovako? On kaze zato sto su regulacije letova i voznji krute i ne predvidjaju haos kao stvarnost. Ja mislim da je to zato sto niko vise ne vlada zapravo velikim kompanijama niti ima interesa i volju da se brine o ljudima: to prosto nije vise "on the agenda". Servisi nisu za ljude vec zive sami za sebe i bune se ako dovedes u sumnju njihov smisao il' opstanak. Toliko bar mogu da tvrdim za Italiju, Alitaliju i zeleznicu..i ne samo ja: slusam upravo Morettija kako prica o italijanskom krahu prevoza kao fenomenu koji moze da se desi samo u Italiji. Nije bas tacno, desava se u celoj tvrdjavi Evropa: jednom kad u nju udjes, ako nisi Klaudija Sifer, neces nekaznjeno izaci.