-Tata, šta je to Jugoslavija?
Sedam i kusur godina se pripremam kako ću da odgovorim na neka pitanja koja će neminovno da uslede :koliko je to bezbroj,kako sam izašao iz stomaka, zašto Marko kaže da njegov tata ima dve piše...Sve sam mogao da predvidim , ali ovo nisam mogao ni da sanjam.
- Hm, ovaaaj... što ne pitaš mamu , vidiš da perem sudove. Ona ima vremena jer je baš završila zamenu svećica i produvavanje dizne.
- Ma ona kaže da pitam tebe, kaže da ti voliš da tupiš o tim stvarima. Baj d vej, šta znači tupiti?
- Smarati, daviti, pričati. Pričao bih ti ja sine mali, ali još uvek ne možeš to da razumeš, kad porasteš biće ti jasnije.
Molim te na kvadrat , mogu da razumem . Pa ja sad kreće u drugi razred, imam žuti pojas u karateu, čitam neke mlade blogere, mada mi je mama rekla da ti to ne pričam.
- Za to poslednje ćemo tek da razgovaramo.
-Dobro, ti živiš u svom gradu u kome si rođen i zemlja ti se zove Srbija.
- To mi je jasno!
- E, ali taj isti grad je bio u Jugoslaviji. U stvari , isto je bila Srbija, ali ona je bila u Jugoslaviji, baš kao i sadašnje zemlje Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Crna Gora i Bosna.
- A ta Bosna ima još nešto? Nešto herc...
- A jeste, Hercegovina, u pravu si. Samo to ti je tek teško da shvatiš. Tu postoji sad Republika Srpska i Federacija, nemoj samo da me pitaš šta je Herceg-Bosna, leba ti
- Aha, sada su to posebne zemlje , a bile su zajedno, sad shvatam.Kakava je bila ta Jugoslavija?
- Pa sine, to je bila jedna veeelika zemlja, koja je imala najlepše more i planine, velike reke, divna jezera, rudnike i ravnice. Mi koji smo živeli u njoj smo se lepo družili, svi su dolazili kod nas i mi smo išli kod njih, zezali smo se leti na moru, išli smo zajedno u vojsku, bili smo mnogo jaki u svim sportovima...
- Joj što ja nisam živeo u Jugoslaviji!
U tom času sam osetio kako mi se majca podiže na leđima.
Rekao je to. Videlo se da je razumeo i da mu se to učinilo kao najlepša bajka.
Odlutao sam. Iako ne mislim da sam jugonostalgičar počeo sam da vraćam film. Makarska, Ohrid, Ljubljana, Hvar. Dubrovnik.Sarajevo.Konjic.
Vratio me u stvarnost:
- A zašto više ne postoji ta Vaša Jugoslavija?
Razmišljao sam.
Šta da mu kažem? Ono što je politički korektno, danas, kada se regionalna saradnja sve bolje razvija i kada se ponovo uvodi stari, jugoslovenski loto (?) ili moju verziju raspada Jugoslavije? Odlučio sam da mu kažem samo to da su neke čike rešile da im više nije lepo da nekoga slušaju i da su poželeli da svako bude glavni u svojoj novoj zemlji.
- Kad porasteš pričaćemo više o tome
Ode.
Nastavio sam da razmišljam. Da li je to zaista bila samo bajka? Da li su trebali da nas uče da se svaka bajka završava krvavo?
Da li je moguće da smo svi kojima se takva zemlja sviđala bili infantilni? Da li takvo nešto može da se zamisli još samo u dečjoj mašti?
Šta zna dete šta je mašta
ili Jugoslavija