Kad moj Prestolonaslednik hoće da objasni mlađima koliko im je mama matora, on kaže: „Ma, ona se igrala na kompu još dok se priključivao na TV!"
Jesam, a komp se zvao Sinkler Spectrum, naravno.
Volim da krenem, što bi rekli na engleskom, „Down the memory lane"
Da se prisetim nekih sretnijih i mirnijih vremena kad mi je glavna glavobolja u životu bila - KAKO naterati Torina da siđe s onog prokletog bureta i da prestane da peva???
Ups!
Opet trčim pred rudu. Ovde ima i mlađih, koji nemaju pojma o jednom od prvih, čuvenih bagova.
Dakle, ljuta makina je bio Spectrum 48, a igrica je, naravno, bio Hobit. Kog smo, vrlo usredsređeno, nas nekolicina, igrali iz večeri u veče - skoro svako veče kod nekog drugog, jer familija u ta doba, kad je u većini domaćinstava postojao samo jedan TV aparat, nije baš bila oduševljena da im ga omladinci svako veče okupiraju raspravljajući nadugačko i naširoko treba li krenuti na istok ili na severoistok???
A još kad se Torin zaglavio sa svojom pevačkom tačkom na onom buretu!
To je, naravno, bio bag. A mi, naivni, nismo ni pomišljali da tako nešto postoji, a nekmoli da smo znali kako se takva greščica vabi. A ne! Mi smo, strpljivo, iz večeri u veče, pokušavali na sve moguće načine da odglavimo igricu i da skinemo Torina sa tog prokletog bureta! Sve dok nas, konačno, u jednoj emisiji Zoki Modli nije prosvetio usput objasnivši kako da se dotični bag ispravi...
Ali, dotle smo već, uveliko, bili zaraženi jednom drugom „bubicom". Onom kompjuterskom. Pa makar to zahtevalo da učimo BASIC, i Pascal i kasnije DOS, da jurimo po gradu odgovarajući kasetofon, ili bar šrafciger da se kasetaš našteluje kako bi programčić proradio.
Da moljakamo rodbinu i prijatelje da nam iz inostranstva donesu, tačnije prošvercuju, njima potpuno nerazumljive delove i deliće za pojačavanje naših „čuda tehnike" koji su se polako, od Spectruma, preko Komodora kretali ka 286ici, 386ici, 486ici, pentijumima...
Da kasete zamenimo prvim flopijima, onim crnim, kartonskim, pa posle onim sivim, plastificiranim. Posle su došli i hardovi, i CD-i, i...
Ali, prva ljubav zaborava nema.
Posle Hobita je bio Šerlok Holms (lično, nisam ga igrala ali znam da je jedan naš blogokolega, po sopstvenom priznanju, bio „malo" zaglavljen na stanici), a potom i druge, već odavno legendarne igre.
I u pravu je moje dete - mama je stvarno Metuzalem! Jer, kad sam bacila pogled na spisak igrica na i http://www.zxspectrum.net/ i kad sam, ponovo, videla pocetnu stranu Hobita, srce mi je, nekako, brže zakucalo, a prsti su sami potražili strelice kursora.
A sad me izvinite, žurim. Ako me neko traži, ja sam na gornjoj adresi. Proveravam da li je bag ispravljen il' ću opet morati da se gnjavim dok skinem Torina sa bureta!
P.S.
Ako se ne vratim u skorije vreme, samo da se zna - svega ovog ne bi bilo da mi Gordanac nije ukazala na sledeći snimak: