Autor: Rodoljub Šabić
Nedavno je na adrese domaćih internet provajdera stigao dopis Ministarstva finansija (Uprava za igre na sreću) koji je s razlogom privukao pažnju javnosti. U njemu se, uz podsećanje da se igre na sreću putem interneta, na teritoriji Srbije, mogu organizovati samo od strane Državne lutrije Srbije ili lica koja imaju posebnu dozvolu, zahteva da hitno izvrše blokadu pristupa internet stranicama inostranih priređivača igara na sreću.
Zahtev je propraćen upozorenjem „ukoliko ne budete postupali po našem zahtevu bićemo u obavezi da preduzmemo u saradnji sa drugim državnim organima sve zakonom predviđene mere u skladu sa članom 352. KZ“.
Ovaj dopis, bez sumnje, provocira više pitanja i dilema. Šta je zapravo dopis Uprave za igre na sreću? Nekakav upravni akt, ili ... ? Na čemu se on zasniva? O kakvoj „saradnji“ i sa kojim „drugim organima“ je reč? Kakve se to mere nameravaju preduzeti „u skladu sa članom 352. KZ“?
Evo kako glasi član 352. KZ.:
„(1) Ko bez odobrenja nadležnog organa priređuje igre na sreću,
kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dve godine.
(2) Organizator igre na sreću ili učesnik u igri iz stava 1. ovog člana
koji se posluži obmanom,
kazniće se zatvorom od tri meseca do pet godina.
(3) Sredstva namenjena ili upotrebljena za izvršenje dela iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i novac i drugi predmeti koji služe u igri na sreću, oduzeće se.“
Zar se čak i „najkreativnijim“ mogućim tumačenjem ovih normi u njima mogu prepoznati internet provajderi i njihova obaveza da nešto (ne) čine. To, na sličan način, važi i za ostale relevantne propise, uključujući, naravno i zakone o igrama na sreću i o elektronskoj trgovini, u kojima se ne mogu pronaći nikakve „teretne“ odredbe u čijoj sadržini je moguće prepoznati pomenute „obaveze“ za internet provajdere. Znam da bi bio red da to i ilustrujem navođenjem konkretnih odredbi ali, bar ovom prilikom, to neću učiniti, jer mislim da je nešto drugo neuporedivo važnije.
Ovim potezom Ministarstva finansija otvoreno je pitanje u odnosu na koje je značaj bilo kog pitanja koje se može javiti u vezi sa (ne)legalnim organizovanjem igara na sreću sasvim mali. Potez manje-više očigledno pokazuje pretenzije da se interveniše u sadržinu sredstava javnog obaveštavanja.
A s tim u vezi, nezaobilazna je sadržina relevantnih odredbi čl. 50. st. 3. Ustava Republike Srbije: „U Republici Srbiji nema cenzure. Nadležni sud može sprečiti širenje informacija i ideja putem sredstava javnog obaveštavanja samo ako je to u demokratskom društvu neophodno radi sprečavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka ili narušavanje teritorijalnog integriteta Republike Srbije, sprečavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na neposredno nasilje ili radi sprečavanja zagovaranja rasne, nacionalne ili verske mržnje, kojim se podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje..“
Pa je jedino pravo, veliko pitanje - da li mogu biti dopuštene pretenzije bilo kog organa vlasti (osim suda) da (osim iz ustavom predviđenih razloga) interveniše u sadržinu informacija koje prenose sredstva javnog obaveštavanja? Odnosno, gde bi se te pretenzije zaustavile ako bi bile dopuštene?