Ono što bi ga porazilo, kad bi se toga setio, bila je promenljivost ljudske sreće........ Sreća ljudska bila je tako nestalna. Ljudi su gubili sreću, kao prosjaci, kad ih psi povijaju, torbu.
Kao i svako veče od nekog vremena, noću bi se sećao svoje žene, koju je sahranio. Tek sad , u sećanju, on je razumeo, koliko ga je to ljudsko biće volelo.
Sad je svaku crtu tog lica pamtio i video ga u Mesecu, video u vodi, video, katkad i u stakletu, svog prozora, po kućama, gde je živeo.
Katinka je pričala svojoj rođaci, u stidu, da joj kolena drhte, kad joj Pavle prilazi i da će tako biti i u braku.
Od nekog vremena sanjao je svoju pokojnu ženu, golu, kako plače a on je ljubi.
Tu mladu ženu, koju je bio zaboravio, takoreći, a koja je bila tada već godinu dana mrtva, počeo je.........da sanja, kako mu dolazi, kako ga miluje, po potiljku, po kosi, kako ga ljubi. Na celom putu do Beča, kud ode da traži pašport u Rosiju, mučili su ga slični snovi.......njegova mrtva žena posećivala ga je u snu, sve češće........ta mrtva žena bi izašla.......bela, lepa, i ostala sama s njim, u zoru, kad se budi..............Ujutru, kad bi došao k sebi, pomisli da će s uma sići...........Pokušavao je da ne zaspi, da je zaboravi, ali je ona dolazila, sad, skoro svake noći.
Uoči polaska, Isakovič usni i jedan drugi san, koji ga je sasvim dotukao. Sanjao je ženu na samrti.
Pavle nikad nije bio, pred svetom, u prisustvu drugih, mek, nežan, prema ženi, i nije hteo, pred svetom, ni da je zagrli, ni da je poljubi.
Taj priprosti, oholi, ajlukdžija, navikao na život među husarima, i na konje, u štali, išao je sad po svetu, ............osetljiv na svaku pojavu jeseni, na svaku žalost, koju vidi, a uvideo je koliku snagu imaju u ljudskom životu, ljubavi smrti..................a da je ta žena, koju je imao, i sahranio, onakva, kakvu više nikad ne može imati......................U Isakoviču se, na tom putu, javi misao da na celom svetu, za njega, sreće je moglo biti samo u tom jednom jedinom ljudskom biću, u toj ženi koju je sahranio.
Miloš Crnjanski, Seobe
Ljudi najčešće postaju svesni sreće, tek kad ona iščezne, zauvek nestane. Neki ni tada. Sreća je, hemijski rečeno, nestabilna kategorija, element. Njeno trajanje je vroveoma rastegljivo, fleksibilno. Ponekad, samo tren. Ne uloviš li je, ne budeš li je svestan, odleprša kao leptirić, kao vilin konjic. A opet, može da potraje i godinama, ne samo u snu nego i na javi. Ne izdvojena, samostalna, već umućena i umiksovana sa sijaset sitnih i krupnih bezvezarija (život na delu!), bespotrebnih, iracionalnih i glupavih svađa i konfikata....Pogled na voljeno biće, disanje jedno uz drugo, bliskost do koske, razgovori, držanja za ruke, zajednička ćutanja, baklave, hleb, punjene paprike, vožnje biciklom, odmor u ligeštulima uz kafu na Adi, osmesi, poljupci.....to je sreća što traje.