Upravo sam odgledala po n-ti put ''The Way'', film koji je Emilio Estevez režirao i posvetio svom dedi iz Galicije, a glavnu ulogu dodelio svom ocu, Martinu Šinu.
Kada sam ga prvi put gledala, na preporuku Alave, mnogo mi se dopao, iako su mi se te ideje o hodočašćima od više stotina kilometara peške, u vreme specijalizovanih agencija koje te avionima i autobusima vode na lice mesta - činile tupavim.
Kada sam ga drugi put gledala, krajem aprila, već sam donela odluku da idem. Što pre.
Šta se u međuvremenu desilo?
Prijatelj mi je poklonio školjku, simbol hodočašća u Santjago de Kompostelu i rekao da će ići sledeće godine u maju. Zavapila sam 'Povedi i mene!' a on reče da ne dolazi u obzir, jer je to put na koji čovek treba da ide sam. Ne znam šta mi je ta školjka uradila - no, posle dva dana sam odlučila - idem.
Pored hodočašća u Rim i Jerusalim, ovo je treće važno hrišćansko hodočašće. Postoji izreka:
Ako hoćeš da sretneš Isusa - idi u Jerusalim,
Ako hoćeš da sretneš Svetog Petra - idi u Rim;
Ako hoćeš da sretneš sebe - idi u Santjago.
Najgora i najbolja stvar je što se nisam valjano pripremila. Najgora - jer me je čekalo previše iznenađenja, a najbolja - jer nikad ne bih krenula da sam se ozbiljnije pripremala, uvek bih mislila da još nisam spremna.
Saopštila sam nekolicini prijatelja i umalo da sagorim od uzbuđenja i pre neg' što sam pošla. Odradila sam sve što sam mogla i morala, neke poslove odložila, neke prebacila na kolegu (hvala mu!) al' mi je ipak trebalo dva meseca da krenem.
Od detinjstva sam želela da odem u Lurd, pa sam ta dva putovanja spojila u jedno. Najpre Lurd, a onda San Žan Pjer de Port, potom, nogu pred nogu, s ruksakom na leđima preko Pirineja i kroz severnu Španiju, do Santjaga.
Drugoga dana u Pirinejima, mislila sam da ću umreti. Tvrdoglava kakva jesam, rekla sam sebi 'ok, ako je trebalo ovde da dođeš da bi umrla, ok.' Nisam, naravno, iako mi je bilo jako teško, jer bez kondicije, sa previše svojih kilograma i previše kilograma u ruksaku, pored mnogih turista i sportista na putu, bila sam kao kornjača. Stizala sam na mnoga prenoćišta poslednja - ali sam stizala.
I tako iz dana u dan, iz mesta u mesto, nekada putevima, nekada stazicama, uzbrdo, nizbrdo i povremeno ravno, po kamenju, pesku, asfaltu, i uz nemilosrdno jako Sunce, za 38 dana sam prešla oko 800 km.
U prenoćištima - albergeima, svetlo se gasi u 22:00 dok je napolju još uvek vidljivo, zaključavaju se vrata i nastaje tišina. Uslovno rečeno, jer kreveti škripe pri svakom pomeranju, ljudi hrču, kašljucaju, a onda, već od 04:00 počinje muvanje, ustajanje, spremanje, šuškanje... Retko ko krene posle sedam, da bi izbegli vrelinu. Ja sam, kao ludak, skakala čim čujem nečiji alarm, jer sam znala da dalje nema spavanja. Bilo mi je bolje da izađem, popijem kafu (ako ima) i spakujem se, a onda negde usput, kad se zamorim, nađem neku hladovinu i malko odmorim.
Poslednjih dvesta kilometara je nastala gužva, jer Španci imaju nekakve privilegije na poslu i pri upisu na fakultete, ako prilože sertifikat iz Kompostele, a to znači da su peške prešli 100 km ili 200 km biciklom.
Na Kaminu su ljudi iz celog sveta i iz različitih pobuda. Najmanje sam srela ljudi koji su tu iz religioznih razloga, iako sam srela nekoliko monaha i sveštenika i jednog katoličkog sveštenika iz Češke. Mnogo je sportista, na biciklima i peške, mnogo mladih kojima je to vid jeftinog odmora, neki su tu da bi našli ljubav svog života jer mnogo je ljubavnih priča sa Kamina, mada ni avanture nisu retkost.... Mnoštvo mladih iz Južne Koreje - kod njih jeKamino popularisan kao ''Poslednja svetska avantura''. Ja sam bila retka zverka iz Srbije. Upoznala sam jednog Tunižanina i jednog Indijca - svih ostalih je bilo daleko više - svih, da ne nabrajam, jer bih morala da nabrojim sve zemlje sveta, uključujući i Rusiju i Kinu.
Utisci mi se tek slažu, trebaće mi vremena da se priviknem na kuću nakon toliko vremena provedenog napolju, i trebaće mi vremena da zalečim upale tetiva i plikove na stopalima.
Na početku i na kraju puta, pitaju vas za vaš motiv putovanja. Nisam znala odgovor na to pitanje, a ne znam ga ni sad. Znala sam samo da moram da idem, i dok sam bila na Kaminu, znala sam da sam na pravom mestu. Ostalo ću valjda saznati. Ako i ne saznam, ostaje mi mnoštvo utisaka, uspomena, prijatelja, slika...
Dragan iz Zagreba mi je pripremio večeru u Ponferadi... Pol i Johan su mi pevali Marseljezu, a Pepe i Gvadalupe, meksičke pesme... Petra mi dala 'pain killer'-e a Mojca se ponudila da mi ponese ruksak jedan deo puta... Paulo i Marioza me pozvali u goste u Brazil...
Ukratko: bila, 'odala, družila se i vratila srećnija i bogatija!
Ako neko namerava da se uputi na Kamino, imam samo dve preporuke: neka vam ranac bude što lakši i ne nosite ništa što već niste isprobali, čak ni čarape i gaće, sve mora da bude udobno.
I da, moj prijatelj je bio u pravu, na ovaj Put čovek treba da ide sam.
A ovako je izgledala proslava Svetog Jakova 24. jula 2012.na koju nisam stigla....
PS Sinoć sam napisala tekst, i onda, slučajnim, a pogrešnim klikom, izbrisala. Ovaj je skraćen i drugačiji - no, više i ne psujem na takva iznenađenja - posle preživljenog i doživljenog, manje je stvari koje me izbacuju iz cipela.