Neeeeeeee! Neću pisati o nesumnjivim i opće poznatim prirodnim lepotama, šumama i gorama, brdima i planinčinama, gromadnim i ostalim, rekama, potocima i potočićima, jezerima, pećinama, vodopadima i slapovima, klisurama i kanjonima, cvetnim medonosnim livadama i pašnjacima, ne neću o njima pisati. Učlanite se u planinarska društva ili idite sami, obilazite, obiđite najpre najbližu, na dohvat ruke, okolnu prirodu.
Ja ću pisati, već pišem, o PRIRODNIM LEPOTAMA kojima kipi zemlja Srbija! Pišem o LEPOTI devojčuraka, devojaka, zrelih žena, o PRIRODNOJ LEPOTI koju ceo svet đuture, nema po kvadratnom metru tla!
Beograd kao najmnogoljudniji grad Srbije, svakako je najpodesniji kao dokaz moje (neoborive!) tvrdnje ali mene je bilo i ima me i u Nišu, Novom Sadu, Negotinu, Rogljevu, Zrenjaninu, Futogu i Begeču, Vrnjačkoj Banji, Temerinu, Kotoru, Gračanici, Leskovcu, Brezovici, Herceg Novom, Lipljanu, Opovu, Dubrovniku, Despotovcu, Novom Pazaru, Pančevu, Zemunu, Banovom Brdu, Blokovima.... Sećam se kad smo moj drugar Đole i ja otišli 2003 godine u Niš, ja isprojektovao a Đole moje projekte sprovodio u delo, na petnaestak dana. Oko osam uveče, vratimo se u hotel, istuširamo, picnemo i izađemo da večeramo. Đole zvani Bosanac je mnogo puta bio u Nišu ali ono, radno, obavi zadatak i tivra se u Beograd. Prvi put je bio u prilici da izađe i promuva se po Nišu i to u letnje večeri. Prve noći pošto smo večerali, Đoletov odgovor na moje pitanje da li je umoran...e da Đole je bio neoženjen, je bio hvatanje me za ruku i odvođenje u kafić/poslastičarnicu na sred srede štrafte. 'ajde Đole, nego i ja iskrivih vrat gledajući PRIRODNE LEPOTE raznih godišta, koje su nam ili dolazile u susret ili su prolazile mimo nas! Pa jebote, vidiš li ti ovu ljepotu, a ja mislio da je tako samo u Beogradu! Đole je za onih petnaest dana uspostavio nekakve kontakte u koje se nisam mešao, niti ga o njima išta pitao a ja sam se kao srećno oženjen čovek ponašao...kako ono beše po Ujedinjenim Nacijama, a da, kao posmatrač. Dakle, PRIRODNE LEPOTE nisu skoncentrisane samo u Beogradu, ima ih diljem Srbije!
I kao muškarac i kao slikar, da ne kažem, slikar nagog ženskog tijela, volim da vidim lepo žensko čeljade! Ni kao mlađi nisam spadao u zuritelje a ni da bog u dobacivače! Volim da vidim lepotu, PRIRODNU LEPOTU ali sam diskretan, ne bih sebi ni po koju cenu dozvolio da se neka od njih oseti neprijatno. Ako me neka i pogleda, uzvratim osmehom i vrlo brzo okrenem glavu.
Mene kao slikara koji ima izuzetnu moć zapažanja ali i poznavanja ženskog tela, iznova i iznova zapanjuju PRIRODNE LEPOTE koju srećem! Počev od fascinatno oblikovanih glava, očiju, usnica, ušiju, vrata koji se preko lake senke ključnjača, preliva u nežna ramena, koja s opravdanim zanosom davno opevaše arapski pesnici. Grudi, velike, male, uzbibane, poneka nabubrela bradavica, struk koji se kruškasto spušta naniže, formirajući guze zbog kojih bi se moglo i zaratiti! A noge! Duge, lepe i skladne kao da ih je Fidija vajao, članci na nogama...o njima bi se moglo pričati i pevati do kraja vremena! Ponavljam da se dobro utuvi, PRIRODNE LEPOTE nisu grupisane samo u jednoj generaciji, ne, dijapazon je od devojaka do zrelih žena. Eto, o tim PRIRODNIM LEPOTAMA pišem. Volim Mamu Prirodu, volim sve što je stvorila ali menjao bih sve njene proizvode tipa planine, jezera, livade, reke, vodopade... za jednu žensku PRIRODNU LEPOTU!