Zora je. Tmurno nebo nad vukojebinom. Kroz parče prozorskog okna, koje nije pokriveno nečim što liči na zavesu, prosula se tmina budjenja Badnjeg dana. Nikada za Badnji dan nije bilo ovako. Ili je bio sneg ili je bilo sunce. Oči se navikavaju na polu tminu koja miriše na tišinu. Pokreti su lagani, kao da se plašim da ne probudim nekoga. Znao sam da je samoća uvek teška, ali da je teret, nisam verovao. Taj pokret, koji me prevodi u sedeći položaj, čini mi se kao najveći napor koji sam uradio u životu. Bauljam do kupatila i umivam se ne paleći svetlo. Želim da osetim tminu koja ide uz ovu samoću. Navlačim čizme, i pertle stežem do bola. Okrećem ključ u bravi kao iskusni obijač svoje samoće, da je ne uznemirim i povredim neprijatnim zvukom. Hodnikom, koji vodi ka stepeništu, krećem se kao ljubavnik koji beži od iznenadnog susreta sa namrgođenim kućepaziteljem koji je pošao u naplatu zaostalih kirija.
Idem da iseče Badnjak. Prolazim pored pospanog dežurnog, koji tek kada sam zamakao iza ugla shvata da je uhvaćen u raskoraku dva treptaja oka. Prazna ulica vukojebine prtisnuta sivim nebom još više potencira samoću. Nigde nikoga. Zvuk bata čizama odzvanja po mokrom asvaltu stvarajući utisak da me neko prati. Brdo pored vukojevine, pokrivino belinom tek napadalog snega, istaklo je svoje vrh ka pepljavom nebu i razbija oblake, koji se sporo vuku kao i moji koraci. U podnožju brda ocrtavaju se siluete ljudi. Merim razdaljinu do njih, tražeći karakteristične objekte. Njihov korak je sporiji od mog. Tačka susreta kod mostića iznad pruge. Mali trening mozga me čini zadovoljnim. Približavam se mostiću, a siluete postaju jasnije. Veća silueta gura kolica natovarena badnjakom, a dve manje trčkaju oko veće kao da se igraju. Počinju da se naziru i konture lica. Stariji ciganin gura kolica, a dva cigančeta, ne više od devet godina starosti, trčkaju oko njega. Pomislio bih da se igraju, a onda kad se približim vidim da trčkaju jer im je hladno. Razmišljam kako život odigrava svoju igru kroz nenadane susrete i udari neki znak koji se pamti za sva vremena. Setih se Šefka, i bi mi nekako toplije. U tom trenutku začuh u tri različita tonaliteta „Dobro jutro“. Odgovorih „dobro jutro“, i u svom glasu osetih strah. Da li sam rekao dovoljno glasno, da li su me čuli. Osetih stid što im nisam to „dobro jutro“ rekao srdačnije, ljudskije. Produžavam dalje i pokušavam da zapamtim njihova lica. Bože, kako su to dobri ljudi. Pa ja stalno prolazim tuda. Susrećem razne likove, znane i neznane i niko mi se nikada nije javio. A ova tri ciganina su zaželela dobro jutro neznacu samo tako. Kako je to tmurno jutro Badnjeg dana postalo lepo.
Sečem badnjak, ne veliku granu, okrećem se prema istoku, prekrstim i nazad. U povratku srećem neke ljude, koji iako vide da nosim badnjak, prolaze pored mene ćutke. Tek kad budu na polukorak iza mene, kažem im „dobro jutro“. Njihov odgovor se gubi nošen vetrom, ali se ja osećam zadovoljno.
Unosim Badnjak, tamo gde sam ga namenio. Postavljam ga na vidno mesto i odlazim do sobe da se istuširam. Dok vreo mlaz vode spira sa mene osećaj nezadovoljstva zbog samoće na ovaj dan, misli se vraćaju na tu divnu simfoniju zvukova koju su mi otpevali cigani. „Dobro jutro“. Ne mogu da izbijem iz glave tu muziku. Silazim do pijace u vukojebini i pogledom tražim te male virtuoze koji su mi ulepšali Badnje jutro. Prilazim njihovim kolicima i reda radi pitam ih pošto je Badnjak samo da bih još jednom čuo taj zvuk iskrenog ljudskog glasa koji će mi ostati u sećanju do kraja života. Vadim i dajem svakom po novčanicu, sagnem se, poljubim ih i od srca ima kažem HVALA.
HRISTOS SE RODI.