Ona je bila lepa
I on je nju voleo.
On nije bio lep
I ona njega nije volela.
Hajne, iz knjige Le Grand
Sipam im Vranac u čaše a moja žena će: Vidi kako mi je lep muž! I umije to odlično da nosi, s šeretskim osmehom na licu joj odgovara moj/njen dobar drugar i kolega Đorđije. Ja vas poslužujem a vi se sprdate, udružili se Blizanci. Smejemo se. Ja sam njoj subjektivno (a kako drugačije?) lep. Rekla mi je nekoliko puta u dugom zajedničkom životu: Ja sam se zaljubila i udala za tebe prevashodno jer si mi bio... i ostao lep!
Njena stvar. Ne bih o svojoj lepoti.
Lepota spada u domen, područje, oblast relativiteta.De gustibus non est disputandum, skovaše izreku stari Latini. Zašto? Pa zato jer je besmisleno, nema svrhe, uzaludno je...diskutovati s nekim, kako, zašto i zbog čega je njoj, njemu nešto lepo ili nije lepo. Meni je recimo Nika sa Samotrake lepa a neko će reći: Kako može da ti bude lepa kad nema glavu? Onda ja dodam da mi je lepa i Miloska Venera (Afrodita s Milosa, delo je u prvo vreme pripisivano Praksitelu ali se sada zna da je izvajao/isklesao Aleksandros iz Antiohije) a opet će neka ili neki: Ali nema ruke! Lepota je pojam relativniji od Ajnštajnove Teorije relativiteta! I širi od omiljenog mi Kosmosa! Kad se govori o lepoti, nema te ma naoko i najbeznačajnije stvari, dakle bilijarda na bilijarditi stepen, koja se ne može promatrati i o njoj davati sud, glede lepote.
Kad se pomene lepota, skoro 100% osoba ženskog i muškog pola, prvenstveno pomisli na ljudsku lepotu.Naturalno nema šta. Onda se neka (retko neki, mada i to biva) priseti lepote divnog krajolika, livada ugušćenih mirisima i bojama raznolikog poljskog cveća, panoramskog pogleda na plavu tračicu reke duboko ispod u kanjonu obraslom čudesnim borovima što rastu direkt iz stene, osobe naučne provenijencije mi/nam ponude snimak neke daleke spiralne galaksije, neko će nam poturiti fotku svog kućnog ljubimca, mačku, psa, papagaja (preferiram Kakadue!), poznajem ljude kojima su lepi snimci Kancera, profesionalna deformacija, šta li, vodopadi, slapovi, bukovi iz egzotičnih krajeva sveta, takođe su čest primer za lepotu, izlasci i zalasci sunca, mesečina, baršunasto nebo osuto zvezdama, saharske i ine dine, podmorski svet sa neverovatno kolorisanim ribama i ribicama, prizori s Arktika, Himalajske nedođije, ikone svetaca, katedrale, crkve, manastiri (Sveta Katarina na Sinaju za mene No 1!) i šta već sve ne? Sve to ide u prilog mojoj tvrdnji da je lepota bezmerna, da nema granica.
Ali, kad je reč o ljudskoj lepoti, odnosno nelepoti da ne kažem ružnoći, ljudi se često frljaju domišljalicama tipa: Postoji i unutarnja (ili unutrašnja) lepota. Postoji, za kaj pa ne? Ali je neverovatno teško, skoro nemoguće, pomišljati na unutarnju lepotu kad je pred tobom žensko čeljade koje ni Fidija, ni Praksitel, ni Aleksandros, ni Mikelanđelo, pa da su živeli 400 godina ne bi mogli bolje izvajati. Od burureta u glavi i ostalim delovima tela pred nepatvorenom bjutifulnošću, ni u primisao ti ne dolazi njena unutarnja lepota! Radi pravednosti i tz rodneravnopravnosti, isto je i kad je u pitanju lepo muško čeljade. Zableneš se u to čudo prirode, mozak ti je ispražnjen do najdaljeg kutka, Buda bi ti pozavideo na totalnom očišćenju!
Trezne glave i kad nema ni na puškomet bjutifulne osobe, vrlo sam sklon da disputujem o tz unutarnjoj lepoti. I ne samo to, poznajem i poznavao sam osobe oba pola za koje bi se, da citiram izvesnog pisca: Kad sam je ugledao sa razdaljine od deset metara izgledala je božanstveno, kad je prišla, shvatio sam da je treba gledati sa razdaljine od deset metara, moglo reći da nisu ni malo lepe u fizičkom smislu ali su bile krcate neodoljivom privlačnošću koja je znala da vas celog obuzme, tako da očas zaboravite na fizički izgled! Pristup, osmeh, elokvencija, znanje, duhovitost, erudicija i sve to nenametljivo, obavijale su me i omađijavale, dokazivale da unutarnja lepota nije tek puka izmišljotina, da ima snagu i moć bar kao fizička lepota.
Dugo, dugo sam se družio sve do njegove smrti s čovekom koji nije bio lepotan u fizičkom smislu, niskog rasta, ćelav, doduše pravilnih crta lica. Naš prvi susret je za mene bio iznenađenje, koje naravno nisam pokazao, znao sam ga samo sa fotografija na kojima je uglavnom bio prikazan do pasa. Već posle nekoliko minuta i njegovih izgovorenih rečenica, potpuno je i zauvek izbrisan prvi utisak! Pored obrazovanosti, radoznalosti, elokvencije, neverovatne sposobnosti da ume i zna da sasluša i sluša druge, iz njega je izbijao nepatvoreni šarm. Ubrzo sam se uverio koliko je drag ljudima, šetajuči zajedno često, vrlo često smo morali da stanemo da bi se on ispričao ili saslušao nekog. Ne računajući profesionalne zlice kojih je uvek bilo i biće, ogroman broj ljudi je otvoreno pokazivao koliko im je prijatno u njegovom društvu. Taj čovek je kao šipak košticama, bio nabijen unutarnjom lepotom koja je, bez ikakvog njegovog truda, isijavala iz njega i obuzimala, zarobljavala sve oko njega!
To bi bilo ono što narod zove božji dar! To ili imaš ili nemaš, ne može se naučiti niti poručiti. Mnogo je veći broj ljudi, žena i muškaraca, koje nedostatak fizičke lepote pretvara u zlobne i pakosne, zavidne i agresivne persone. Takve osobe škode i štete prvenstveno sebi a da od pomućenog uma toga nisu ni svesne.
Dovoljno je da si lepa/lep osobi koja te voli, onda svi ostali mogu da duvaju u levak (stara zemunska izreka).