Autor: NENA
'No man is an Island, entire of itself;
every man is a piece of the continent,
a part of the main.' Džon Don
Ja sam ostrvo i čovek koji beznadno sedi do mene je ostrvo i nema mosta ni broda koji bi nas spojili. Kasnim na sastanak Prvog srpskog društva disleksičara koje ima sastanak povodom šest godina postojanja. Od pozvanih 1000 došlo je 15-oro ljudi. Defektolozi nisu mogli, imaju tezge u večernjeim satima. Dok ulazim u zgradu Kolarca iz sporedne ulice zvane 1300 kaplara penjem se brzo stepeništem jer portir koji treba da me uputi gde da idem puši napolju. Nabasavam na ženu na drugom spratu koja želi da mi zameri što se šetam unaokolo.
“Koga tražite?” pita
“Kancelariju za mlade. Da li je ovde?”
“Ne znam” kaže žena
“Da li je ovo 1300 kaplara broj 2?”
“Ne znam. Zna portir”.
Bože, mislim se, ova živi i radi na mestu kome ne zna adresu. Vraćam se do portira koji me pušta da još malo tumaram i zatim trijumfalno ipak pronalazim mesto sastanka.
Za govornicom sede četiri žene – heroja koje su se proteklih 15 godina borile s birokratijom, prosvetom i školom svoje dece oko pitanja da li su njihova deca glupa, bezobrazna ili maloumna. Ispostavilo se da su disleksična, ali nijedna učiteljica ne zna šta to znači, one uporno smatraju da je disleksija sinonim za glupost bezobrazluk i maluomnost. U Sali sede majke (uglavnom osnovaca) izgubljene u svemiru nemogućnosti da prodru do koje kapi razumevanja i humanosti koje srpske učiteljice čuvaju isključivo za podršku jedna drugoj u frontu PROTIV roditelja. To jest, upravo nas.
“Mi smo se borile i ne možemo više” – kažu žene za pultom. “Sad je red na vas.”
“Ali šta mi da radimo?” vape intelektualke atraktivnih zanimanja čiji sinovi (uglavnom su to dečaci) sede prepušteni na milost i nemilost surovim srpskim neobrazovanim učiteljicama čija se duboka pedagoška uverenja temelje na dve postavke :”batina je iz raja izašla” i “upornošću se sve postiže”.
“Osnujte udruženje i borite se” – kažu osnivačice i članice prvog i jedinog srpskog udruženja disleksičara.
“Ali zašto da osnivamo novo udružnje kad imamo vas” pita jedna ultramoderna mama arhitektica.
“Hrvatska ima 100 udruženja a mi samo jedno” odgovara predsednica društva. “To nije dobro ni za koga”.
“Ja sam samo htela da napravim emisiju o disleksiji uz pomoć Norveške fondacije za projekte. Oni daju novac udruženju, a ne pojedincima. To vas ništa ne bi angažovalo… osim pečata i slično” – kažem ja.
“Na žalost, hakeri su oborili sajt pa nismo mogli da komuniciramo” – kaže predsednica.
“Mi imamo medijsku pokrivenost ali nemamo više snage” kaže potpredsednica.
“Ja imam plan kako da se sprovede novi metod učenja u školama prilagođen disleksičarima, ali škole neće ni da čuju za nove metode” – kaže jedan usamljen muškarac sa strane.
“Ja sam uliteljica kojoj su nabili petnaestoro dece sa razvojnim poremećajem od kojih mnogi ne nauče ni da čitaju ni da pišu do petog razreda. A ni posle, ali ja ih posle ne pratim. U program piše samo: “prilagoditi program.” Ali kako? To je samo ta jedna rečenica. Mi ne znamo kako!”
Dolazi vreme kad moram da ustanem i odem sa sastanka da bih svom disleksičaru pročitala lekciju koju sutra mora da odgovara. Ako nastavnica pristane da ga pita usmeno, pošto su sad uveli da se sve radi pismeno, po ugledu na Ameriku i Evropu.
“Zanima me samo da li je zabranjeno usmeno ispitivanje učenika” – pitam učiteljicu. “Mog sina niko više neće da pita usmeno, a on na pismenom nema šanse da bilo šta uradi.”
“Imate li potvrdu?” –
“Imam” - kažem.
“Onda moraju da ga pitaju usmeno. To je podjednako relevantno.”
Izlazim, žurim. Da li sam nešto saznala? Nemam pojma. Razredna mog sina stalno mu govori kako mi kao roditelji komplikujemo. Ona ne veruje u disleksiju. Traži da idemo od nastavnika do nastavnika i zauzmemo se za svoje dete. To i radimo. Nastavnici neće da nam pruže ruku kad se vidimo. Ne žele da imaju ništa sa nama. Pokazujemo papir na kome piše da je dete disleksično, ne žele da dirnu papir. Predajemo im odštampane brošure – stručna uputstva kako se postupa prema detetu koje je disleksično, neće da uzmu u ruku. Ostavljamo na njihovim stolovima.
“Treba zvati inspekciju” kaže jedna mama. “Samo.. posle su još gore prema tvom detetu.”
Učim lekciju sa sinom i zaključujem da mnogo toga ne znam. Mislim da ne zna niko, samo majke koje moraju da čitaju svojoj deci disleksičarima lekciju po lekciju prebukiranog programa o svemu i svačemu saznaju KOLIKO NE ZNAJU. Kad pogledam ljude na ulici, biznismene, direktore, poslanike, profesore fakulteta u napasti sam da ih upitam: “Recite mi molim vas ime prvog grada Egipta koji je osnovan kao grad – država. I prvog, drugog i trećeg osvajača Persije hronološkim redom.”
Znanje o tome kako je besmisleno što 99% ljudi koje srećem ne mora sve to da zna a moj sin disleksičar to zna, samo ne može da napiše, pa mu se računa da ne zna, odvaja me još više od drugih ljudi, drugih majki, prijatelja, neprijatelja, kolega, od cele proklete države u kojoj je propisan takav program za decu od 10 godina! I? Kome mogu to da kažem? Nikom! Koga to uopšte pa zanima!