Tu odmah iza ćoška je Veljko. Jeste završio veterinu, ali posla nema, zato Veljko ima piljarnicu malo manju od kutije šibica, i u njoj sve što njegov komšiluk iz okoline Mladenovca uzgaji. Radi od jutra do sutra, i na subotu i nedelju i na praznik. Kod Veljka uvek neko od komšiluka kupuje, a kako za tezgu mesta nema, to ostali moraju sa trotoara da siđu i odbrzaju ulicom, ako ne misle da ih odnese neki od automobila koji upravo tu iskušavaju sve svoje brzinske moći.
Jutros mi je srce stalo nad jednom od njegovih gajbica. Jagode! Kasne, kegave, suvkaste, prave jagode. One što su ih nekada babe sadile da se deca zaslade onda kad im vreme odavno prođe, one kojima je ukus na rubu šumskog i ostaje još dugo negde uvrh nosa, punije semenki nego lubenice, one koje se jedva pod lišćem nađu i koje brzo tamne na svetlu. Nisam ih videla otkako Baba Dare nema. Sadila ih je u ćoš. U dalekom, već u hladu trešnji i šljiva, ćošku bašte. Tamo gde ni prasad koja provali kroz plot ne uspe da stigne, jer suviše posla ima da pokrca i pomelja sve pre njih. Dovoljno daleko da ih se ni deca ne sete. Zalivala ih je retko, puštala ih je da mučno isisavaju poslednju kap vode iz avgustom izmučene zemlje i love retke, vrele zrake sunca koje su se šetale kroz krošnje. I onda, kada svi na jagode zaborave, kada je glavna briga poloviti decu kojoj se objasniti ne može da se šljive koje tek jasno plave ne smeju jesti, tada je Baba Dara dohramljivala ujutru iz bašte, jednom rukom nabadajući štapom u rupe i guke zemlje, a drugom pažljivo loveći ravnotežu nosila ulubljeno čanče vrhom puno jagoda. Posle skoro pola sata dugog, korak pred kratak korak puta, je naslanjala štap na česmu i krajnje rizično, koristeći obe ruke uz ometanje starih, iskrivljenih nogu, prala jednu po jednu jagodu. Pažljivo da ih ne pomelja artritičnim, kvrgavim prstima. »Eh, ruke, ruke, nekad su bile kao vrba, a vidi sad, panjevine, ni kamen da osete...«, stajala je baba sebi na muku. Za svakog od nas ih je bilo samo po dve-tri. Uprkos svom pranju, pod zubima je, uz semenke, krckao i po koji neoprani trun zemlje. Ali su bile slatke, slađe od svega što je u tom trenutku naokolo raslo.
Ne znam kakav bi veterinar bio, al dobar je trgovac Veljko. Odmah je video da ima posla sa emotivnim zavisnikom i krenuo da tvrdi cenu. Za gajbicu jagoda, kakvih danas ne mogu nigde da se napipaju, je tražio dva litra krvi i oba moja bubrega. Ja sam nudila litar krvi i jetru. Uspeli smo da se dogovorimo. Samo što nije počeo da meri, kada je onako usput pripitao šta će mi tolike jagode, naročito kad se uzme u obzir njihova cena od tri litra krvi i gušterače. Pa, da napravim pekmez od jagoda, jedini pravi, onaj što miriše slađe od kriterijuma srpske lire – duše devojačke. Veljko, veterinar nesuđeni, trgovac rođeni, je raširio oči na fildžane, digao obrve vrh temena i zaprepašćeno ciknuo: »Ali gospođo, danas je Ognjena Marija! Ja ću sutra da vam donesem još bolje jagode, još sitnije, samo ne kuvajte danas!«
Da nije one Baba Dare iz prošlih par pasusa, dogovorila bih se ja nekako za neradnu poštedu sa sestrom Svetog Ilije. Al ovako, ništa. Kud mi se baba javila sećanju, neka je tu i sa verskim kusurom. Jer, Baba Dara je imala vrlo otvoren, neformalan odnos sa verom, njenim šefom – bogom, i dežurnim svecima. Za razliu od njih, sa popovima je izbegavala kontakte, imajući iskustvom dokazano nepoverenje prema božjim zemaljskim šalterskim radnicima. Sve je ona nekako uspevala da se dogovori sa muškim delom Ješuinog sveta, al sa malobrojnim ženama nije ni pokušavala da se cenjka.
»Mani, pusto žensko, nije njima lako na muškim nebesima, ko ni nama ovde. Evo, ova sirota Marija, Ognjena jadna, je l joj vidiš rođenog brata? To grmi, tutnji, džapa se, da ga čovek pita što, šta će mu to? Nego, muško, mora da diže galamu, pa to ti je, a kao svetac neki. A ona tuga ženska mora da šporet ne gasi, je l vidiš kakva žega sa nebesa bije, biće da peče lebac za sve njih dok oni vilene naokolo. I ko veli žena, ajd da se bar drugi ženski stvorovi danas odmore, dušom neka danu, nek ne rade na ovu vrućinčinu. Zna žena da se leba ne peče na zimu i mesečinu...«, objašnjavala je Baba Dara, vukući pera marame sa po dva već pokretu izvežbana prsta.
»Šta ga znaš, možda je i trudna, je l znaš ti babino kako sam ja trudna do zuba, evo dovde, ma do veđe mi je stomak izrastao, pekla leba za celu kuću. Njih kao mrava, jedu šta vide, ne mož napeći. Dok ima. A kad nema, onda nema, peci od projinog brašna, pa šta ispadne. Danas i nekako, može da se požvaće i progune, al sutra takim lebom mož čoveka da oplaviš. Ama da se ne digne više. Još žega, vrućinčina, duša ti kuva, bije ozgo, nebo da otopi, seva od vatre, do trtice ti teče, a ti peci...Možda tako i ona sirotica leba peče, na suncu ga pripekuje, za cela nebesa, za sve one svece zaludne što se na narod mrče. Zato nek jedan dan odmore duše ženske sirote. Valja se ženu poslušati...«, objašnjavala je Baba Dara, smirena i nepokretna kao kameni kip pred vratima. Obučena u čisto, skoro praznično. Namerna da prstom na Ognjenu Mariju ne mrdne.
Napraviću ja taj pekmez sutra, počekaće, a možda i Veljko spusti cenu na pet litara krvi i žučnu kesu.