Formativne godine svog dečaštva sam proveo na Vračaru. Samo detinjstvo, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoleća sam proveo na periferiji Beograda, u socrealističkim kvartovima radničke Rakovice. Mama je bila službenica Skupštine Socijalističke Republike Srbije te je sedamdesetih dobila od države stan u ovom, novoizgrađenom delu grada. Detinjstvo je bilo super. Naselje je bilo na samom rubu grada, na ivici miljakovačke šume, kasnije proslavljene kao Darkvud. Šuma nam je kao klincima pružala prostor za beskrajne akcije, počev od gerilskih ratovanja partizana protiv Švaba, igara Otpisanih i borbe Pokreta otpora protiv Okupacije (kasnije, proleća 1999. godine, Darkvud više nije bio tako bezbrižno mesto, kada su nas Ameri, nekadašnji saveznici, iznenadili i zajedno sa Švabama počeli prosipati tepih bombi po sirotoj šumi, a sve zbog seksualnog skandala njihovog „liberalnog“ Predsednika). Bilo je i drugih akcija, poput prolećnih i letnjih gerilskih upada na imanja Poljoprivrednog kombinata Beograda i preslatkih krađa državnih dobara: bile su tu breskve, kajsije, trešnje, jagode, purenjaci, sve slađe od slađeg. Imali smo i opasnije akcije – ja lično nisam oduševljen tim akcijama, ali, što se kaže, ili si bio nindža ili si bio mindža– upadi na poligon za vežbe voždovačkog garnizona JNA, između nas i Banjole. No, sve je to bio deo Sistema, i nije moglo biti pankerskije akcije od zajebavanja, nerviranja i pravljenja štete tom Sistemu. I tako, sve u svemu, odrastali smo, zezali komunjare, voleli Red Star Belgrade, opuštencija.
Kada smo kod Zvezde, kao jednog od najčudnijih dana i događaja detinjstva se sećam – i to je jedno od najranijih čistih sećanja – prekidanje tekme Hajduk-Zvezda zbog toga što je umro Maršal. Nikako mi to nije bilo jasno, umro Maršal i ne može tekma da se igra?! I ne samo da ne može tekma da se igra, nego nema ni Politikinog Zabavnika, nema crtaća u 7:15, svi su kao nešto ubedačeni i stao je ceo život zato što je riknuo nekakav matori partizan?! Možeš misliti, On je riknuo i sada niko ne sme ništa da radi, ne sme da diše, da se smeje, da se igra, zato što je riknuo nekakav tamo nedosežni Glavonja – nervirao me je od prvih trenutaka svesnosti! Bez Tileta je ostalo manje-više cool. Sećam se samo dva veća zatamnjenja – 1981. kada je, da l' beše Čkrebić il' tako neki od tih komunjarskih smarača, odvukao Skupštinu na vanredno zasedanje u Prištinu, jer su tamo bile nekakve iridente, i onda mama nije mogla da se javlja niti da dolazi kući dve-tri nedelje, jer je to, Bože moj, bilo nešto žešće tajnovito i važno pošto su tako Glavonje naredile. Bili smo presrećni kada se mama vratila iz te neke misteriozne akcije, jer smo izgladneli pored ćaleta, Minelovog inženjera, pošto em je šljakao od jutra do mraka u projekt-birou Minel Kotlogradnje, em nije ništa posebno umeo da skuva. Drugi tamni događaj je bio 1986. kada je riknula nekakva toplana u SSSR-u, pa nisi smeo ovo, nisi smeo ono, ne sme u Šumu, nema dekranja kod PKB-a, nema igranja klajbera, ne sme se na Marakanu, ništa ne sme. Sećam se da me je taj SSSR iznervirao kao i one iridente i kao onaj prekid Hajduk-Zvezda.
1988. godine su nas smarali u OŠ Ivo Andrić da slušamo uživo nekakvog novog Glavonju koji je, kao, došao da nam okonča godine lutanja, postane novi Tito, i da od sada njega moramo voleti kao što smo voleli Maršala. Jebem ti žito, razmišljao sam, koja je ovo glupost kojom nas je ta neka komunjarska geografičarka smarala, kao prvo, otkud joj da sam ja uopšte voleo Maršala, em je stalno prekidao život a nije ni bio živ, a još pored toga smo i njemu zamišljenom morali da nosimo štafete i to još na grobarskom stadionu, em sada moramo i ovog nekog novog, s podvaljkom kao Čkrebić i Stane Dolanc da volimo?! Da volimo čoveka-prasca?! Kasnije sam skapirao da ta geografičarka šeta istu zurku kao supruga Novog Tita. Krajnje iznerviran, nagovorim svoje gerilce da napravimo akciju – upadnemo pred Dan Republike u školsko skladište noću i iseckamo makazama petokrake sa zastava SFRJ, SR Srbije i s one proleterske. Odradili smo akciju savršeno, osećao sam se sjajno, kao deda i baka kada su mi pričali kako su se cepali hrabro dok su bili u Pokretu otpora. Stojimo mi tako na zboru za Dan Republike, za domovinu s Titom napred, kreće himna, vidimo mi neko komešanje među školskim zvaničnicima, podigoše neko malo zastavče SFRJ, nema ostalih zastava, vidim geografičarka, koja je inače bila i u školskom savetu Komunističke Partije SR Srbije, nešto nervozira, sve cupka s noge na nogu... sjajno smo se osećali, otišli smo posle u štek iza škole, na BIP vops, i neko je čak doneo i HB pljuge pa smo i to pućkali. Tu godinu sam ipak zapamtio kao sjajnu jer smo na udaljenim PKB-ovim poljima između leja krompira našli nekakve biljčice za koje su pojedinci rekli da je to nekakva konoplja čiji oštar miris rasteruje krompirove zlatice, dok su stariji rekli da je to neka biljka kao duvan i da može da se puši.
Naredne, 1989. godine su počela ozbiljnija zatamnjenja. Ovaj moj neki ortak iz Zagreba je prestao da dolazi, nisu mu dali roditelji, ovaj naš novi Glavonja je bio uzrok, mi smo prestali da idemo na Hvar, prvi put u deceniji, u kraju su se pojavili nekakvi poker-aparati, odjednom je svuda počela da se čuje šabanska muzika, pojedinci su se pojavili sa džemperima i trenerkama, estetski savršeno odvratno, uvučenim u visoko podignut džins, počele su da se nose нике-патике. Na sreću pa sam naredne godine zbrisao u XIV Bgd gimnaziju, i polako počeo da se preseljavam u našu porodičnu kuću na granici Vračara i Zvezdare, East Vračar – West Zvezdara. Vračar mi je bio potpuno otkriće. Nije bilo toliko socrealističke arhitekture, devojke su bile preslatke i fine, ulicu Proleterskih Brigada sam obožavao od početka do kraja, pa bežnija u Kalenić kafanu, pa Zvezda genijalna u Evropi, pa pref-ekipa u KST-u, pa letnja bašta SKC-a, pa Demija petkom i subotom, makar samo ispred da čekićamo i varimo i cugamo Bipa – od vutre i piva gotiva. Bio mi je super taj prelaz, ekipa iz drugih delova grada sjajna, devojke prelepe, prisustvo komunjara u nastavničkom kadru minimalno, Zvezda sjajna, Dilan na certu na zemunskom stadionu, Brejkersi sjajni, Haustor sjajan, EKV, Orgazam, Rambo Amadeus, Kejv i Sidsi...
Sledeća, 1991. godina, bila je istovremeno čudesna i strašna. U gimnaziji je bila ludnica, rokenrol raspadaja, zezanja, toliko divnih ljudi. Bilo je prelepih devojaka čija lepota je bila prosto bolna koliko je izgledala nedosežno. Sredama se, po pravilu, bežalo kolektivno s nastave, sa 5. i 6. časa, nekada već posle drugog, redom: Grashopers, Glazgov Rendžers, Dinamo Drezden, Bajern Minhen. Ljubav prema Zvezdi i Marakani nasleđena je od tate. Ćalac je bio mangup sa Slavije, i on i ekipa su bili na Severu već od sredine pedesetih. Moja prva tekma bila je protiv Budućnosti, 1981. godine, i na njoj je postignut samo jedan gol, i to glavom a dao ga je najniži igrač na terenu – Miloš Šestić. Ćalac je rekao da je to potpuno neobično i da je to, u njegovom sećanju, prvi gol koji je Šele dao glavom. Na tribini sam ostao sve do 1992. ili ’93., kada je Severom prevladalo Arkanovsko Nasilje, i kada se više nije dolazilo iz ljubavi prema klubu, sportu, vikendaškom druženju, vopsu, vutri, navijanju, pevanju, podjebavačkom skandiranju protiv Režima… već ispoljavanja frustracije radi. Kada je došao Novi Tito, počelo je odjednom da se skandira Njemu s ljubavlju, i nasilje je prodiralo kroz svaku poru nekada bezbrižnog i šmekerskog Severa. Moju dušu je sve više pritiskala tmina.
Marta te godine, moj najstariji brat, Aleks, vratio se sa protesta protiv Glavonje u srcu Grada i uneo je u kuću miris suzavca na svojoj vijetnamci. Aleks je radio u TV Bastilji kao snimatelj, ali je kao i svi mi, ostali članovi porodice (osim mame, koja je po službenoj dužnosti morala da prikriva svoje stvarne stavove), bio duboko anti-komunjarski nastrojen. Voleli smo i pratili nastupe Vučine, Mićuna, Koštunjavog, Đikija… To je bilo sasvim okej i meni je bilo drago da su se konačno pojavili ljudi koji su artikulisano pričali o odvratnom, šabanskom režimu ono što je većina nas osećala i mislila u privatnosti. Kada je, međutim, uneo taj miris suzavca u kuću, osetio sam dubok i prodoran strah za sudbinu svog brata – nisam tada to razumeo, ali njegova prokleta strast da uhvati sve momente epohe objektivom koštaće ga, docnije, i duše i razuma i, konsekventno, i mladog života. 10. marta 1991. godine, uprkos maminim zabranama, izašao sam na ulicu da vidim tenkove voždovačkog garnizona kako skrnave ulice voljenog Beograda, onu jadnu ulizičku gnjidu Kadijevića koja nije umela Glavonji da kaže NE i spasi zemlju od propasti. Već sledećih dana smo izašli na Plišanu Revoluciju, na ulične proteste, zadržavši se tamo do oktobra 2000., potrošivši deceniju i najlepše godine života, za nekakve druge Glavonje, pokazaće se podjednako samonabeđene i nafurane samo, možda, manje sirovo nasilne u odnosu na ovu prvu posletitoističku a Titu stremeću, po bizarnom i umišljenom ponašanju, “novu” garnituru. Sami protesti su bili superkul, bilo je tu puno druženja, cuge po drakstorima, uličnog rokenrola, rečju, atmosfera kao i u Gimnaziji, i kao na nekadašnjoj, sada ugasloj Tribini. Godina početka propasti srpske državnosti u letnjem periodu je još izgledala relativno vedro – pobedili smo nadmoćni Bajern, božanstvenom Augentalerovom vrljom, uzeli na foru Titulu u Bariju, slušali Dilana u Zemunu. Kada smo izašli na letnji raspust, našim mladalačkim srcima je izgledalo da će nada ipak prevladati strah.
Nastaviće