Ovaj kratki blogić (da, tako ga ovde zovemo iako je samo post) je više povod za razgovor nego moj sociološki traktat koji se svakako ne bih usudio da napišem. Ponukao me je apostata neki dan kada je napisao kako su sva piva kod nas jednaka.
Ne samo da su sva piva jednaka kod nas nego mi se čini kako entropija globalizacija melje sve vrhove i ravna dolje i da ćemo uskoro imati potpuno ujednačen mali skup proizvoda. Evo me u Ekvadoru, u poslednjih 12 meseci bio sam u Americi, par država Južne Amerike, dve države Azije, Africi, naravno po Evropi. I, čoveče, sve je jednako. Pa da li je moguće da svi peru zube istim pastama, da svi imaju iste šampone, da u Ekvadoru i Kolumbiji piju Nes kafu (!?), da svi piju iste sokove, ista piva, ista zestoka pica, da ti u dalekoj Aziji teže naći lokalni specijalitet nego biftek, da svi nose iste patike, iste majice, farmerice, isto mirišu itd. Pre'ladim se prošli put na putovanju, iste pastile za grlo u Aziji kao kod nas. Juče Dačija u Ekvadoru, samo se Reno zove.
Globalizam koji je nekad označavao slobodu i negovao originalnosti danas se pretvorio u svoju suprotnost. Pogledajte samo Uber, Facebbok, Google, Viber, Nestle, Nike, pa možemo videti šta će nas dočekati i u drugim granama industije.
Ja sam neko ko veoma voli lokalne varijacije, pretpostavljam kao i velika većina. Lokalnu klopu, lokalna pića, lokalnu garderobu. Sećam se kakve sam kašmirske šalove donosi sa putovanja ranije, da ti oko stane, a danas moram da se pomučim da pronadjem išta što nije Nike, Addidas ili Puma. A danas u postojbnini kakaa ne mogu da kupim drugu čokoladicu osim onih na slici dole.
Neki dan mi kolega bloger donese domaće maslinovo ulje iz Dalmacije. Prejebalo rutinski sva industrijska ulja. Al' ti treba veza i inspektorski duh da znaš gde tako nešto uopšte može da se kupi, a može čak i u Beogradu.
Slika je velika, ne znam da li je tačna, ali se čini kako jeste.