Kažu da je na pitanje, koje nikako ne treba postavljati, najčešći odgovor lepšeg pola diljem naše Planete: “Ti si mi drugi“. Ne postoje jasni dokazi, bez obzira na tolike napore puritanske literature, zašto je lepše biti prvi, a ne drugi. O prvom pljupcu ispevano je toliko pesama, da bi odštampane čak i najsitnijim slogom zauzele čitavu Borhesovu „Vavilonsku biblioteku“. Istovremeno, drugi poljubac retko ko i spominje. Zbilja, u čemu je magija tog prvog puta, bez obzira da li je reč o prvom poljupcu ili prvom seksu?
Ius primae noctis, pravo prve bračne noći, ako se pažljivije pogledaju istorijska fakta, ni u jednom pisanom ili običajnom pravu, nikad nije ni postojalo. Ono je, čini se, obična fikcija bubuljičavih srednjovekovnih literata. Moguće da je zbog njihovih trabunjanja, ta prva noć i taj prvi put izdugnut na pijadestal, čiji eho odzvanja i danas.
Ako bi neko pitao muški pol, a njih retko ko za bilo šta pita, i kada bi bili iskreni, velika većina bi odgovorila da je tog prvog puta bila zbunjena i uplašena, te da se gubila u neveštom otkopčavanju brushaltera, (podsuknje, korsete i podvezice iz prošlih vremena da i ne spominjemo), strahujući od šamarčine, koju su mnogi i dobili. Pa, u čemu je onda romantika tog prvog puta? Kada bi bili iskreni prema sebi i drugima, sledeći, odnosno drugi put, bilo je neuporedivo lakše, a i lepše.
Ovom kratkom sastavu treba dodati i mišljenje mudrijih i iskusnijih muškaraca – kad su žene u pitanju nije važno biti prvi, već poslednji.
Iskreno – ovaj katki i nevešti sastav je napisan samo zato da bi se skrenula pažnju na Šostakovičev “Valcer br.2”, za koji kažu da spada u nekoliko najlepših valcera svih vremena.