Imao sam novac da kupim zemljište, ali sam ipak odlučio da kupim par novih cipela. – jedan sapeur.
Dugo sam razmišljao da li, i kako, da napišem blog koji je pred vama. “Da li” – zato što ja nisam nikakav stručnjak, ili poznavalac, za temu o kojoj će biti reči, i “kako” – zato što se ovo pisanje može protumačiti na različite načine, pa i maliciozne, a to mi nije cilj. Ipak sam odlučio da pokušam.
Dalje, uz ovo objašnjenje moram još da dodam da o društvenom fenomenu, ili pokretu, trendu, La SAPE, ja nemam nikakav vrednosni sud – mene, prosto cela pojava fascinira i pratim je već nekoliko godina. Nadam se da ću deo tog entuzijazma da prenesem makar malo.
La SAPE je skraćenica za La Societe des Ambianceurs et Personnes Elegantes, što znači, u mom grubom prevodu, Društvo kreatora Atmosfere i Elegantnih Osoba. “Pripadnici” tog društva se zovu “sapeurs”, a njihova glavna odlika je da se veoma brižljivo i maštovito odevaju, uvek su očešljani, čisti, ispeglani, čistih cipela – rečju, održavaju svoj besprekorni spoljašnji izgled kao da su na velikoj modnoj reviji. Nekada bi za takvu osobu rekli da je “dendi” (na engleskom dandy).
Engleski dendiji, i dendi stil i pokret, su bili popularni pre par stotina godina, i bili su često ismevani i predmet ogovaranja – Tomas Karlajl, 1840. godine je pisao da se “normalan čovek oblači da bi živeo, dok dendi živi da bi se oblačio”. To su bile osobe rafiniranih manira i besprekornog izgleda – u stilu, maštovitosti, eleganciji. Dendi je persona.
Klasični dendiji tog vremena su bili, na primer, Oskar Vajld i Lord Bajron. Ovaj pokret, ako se tako može zvati, je imao svoje pripadnike i u Francuskoj. Šarl Bodler je, recimo, bio fasciniran dendijima, pa je pisao da “dendi nema drugu profesiju osim elegancije… ni jedan drugi status, već da neguje ideju lepote sopstvene ličnosti…Dendi mora da teži vrhunskoj lepoti svoje ličnosti i trudi se da bude uzvišen bez ometanja – on mora da živi i spava pred ogledalom”.
U nekim vremenima su dendiizmu pripisivane i revolucionarne (reakcionarne) osobine – poseban način oblačenja je, u izvesnom smislu, bio protest protiv nevoljene svakodnevice, ili protest protiv društvenog ustrojstva, pa čak I okupacione sile (Pariz tokom II. Sv. Rata, na primer). U tom smislu su i hipici i pankeri i mnogi slični trendovi bili protest koji se iskazivao posebnim stilom oblačenja, muzike, ponašanja, ali teško da bi njihove pripadnike mogli nazvati dendijima. Nego, da se vratimo našim sapeurs.
Reka Kongo je danas granica između Demokratske Republike Kongo i Republike Kongo. Nekada su oni bili jedna zemlja pod kolonijalnom upravom Francuske i zvali su se Francuski Kongo. Danas su razdvojeni (a razdvajani su više puta između Belgijanaca i Francuza), a glavni gradovi, Kinšasa i Brazavil, se nalaze jedan preko puta drugog na obalama reke koja ih razdvaja. Političke okolnosti koje su dovele do ovog razdvajanja nisu od značaja za našu temu: dovoljno je reći da su mnogobrojni ratovi, pobune, revolucije, praćene ogromnim ljudskim žrtvama, stradanjima, bolestima i patnjama koje su osiromašile stanovnišvo do ivice bede. U obe zemlje najveći broj ljudi živi na budžetu od oko 30 centi na dan radeći najgore poslove za bednu platu. Ukratko, obe zemlje su danas zemlje siromaštva, nezaposlenosti, bolesti i beznađa.
U takvom jednom ambijentu, najpre u Brazavilu, postaje sve popularniji pokret La Societe des Ambianceurs et Personnes Elegantes koji je danas čak i neka vrsta brenda i trenda koji se raširio po mnogim (mahom siromašnim!) zemljama Afrike – Liberija, Gana, Južna Afrika, Obala Slonovače, Kamerun, itd., imaju svoje sapeurs.
Koreni pokreta La SAPE počinju još pre oko 100 godina kada su Kongoanci odlazili u Pariz i odatle se vraćali odeveni po najnovijoj francuskoj modi. Medjutim, tek je osamdesetih godina prošlo veka pokret počeo da uzima maha, a važnu ulogu u njegovom širenju je imao Papa Wemba (1949-2016), poznati Kongoanski muzičar, koji se sa svojih turneja vraćao u Brazavil ekstravagantno obučen. Njegovi sunarodnici su novi izgled odmah prihvatili i novi modni pokret je rođen – La SAPE.
Naravno, nije bilo dovoljno da se čovek samo ekstravagantno obuče da bi bio sapeur. Najpre, odeća je morala da bude najskuplje marke, pa nije bilo retko da jedan odevni “komplet” košta mnogo hiljada današnjih evra. U Brazavilu se striktno pridržavalo modnog koda tri boje, dok u Kinšasi je maštovitosti u oblačenju davana prednost. Pored toga, sapeurs moraju biti ljudi koji neguju poseban stil u ponašanju, odnosu prema drugim ljudima, i svi su pacifisti – protivnici su ratova i nasilja. U ovome se ogleda njihov bunt protiv socijalnog ustrojstva. Za svoj izgled sapeurs kažu: “Belci su izmislili odela i krojače, mi smo odevanje pretvorili u umetnički izraz.”
Naravno, u siromašnoj zemlji kao što je Demokratska Republika Kongo, odevanje u najskuplje brendove je skoro kao nedostižan san. Postati moderni dendi u Brazavilu je izuzetno teško. Oni koji se odluče za takav san, često moraju naporno da rade teške poslove, za bednu dnevnicu, da se zadužuju, da prodaju imanja i zemljište, da se snalaze na svakojake načine. I mnogi od njih žive svoj svakodnevni život u straćarama bez tekuće vode ili struje, okruženi sličnim komšijama ili rodbinom. Kao i u svakom pokretu, među pripadnicima sape pokreta pojavile su se sukobi mišljenja i ukusa – Pariz protiv Brisela, Kinšasa protiv Brazavila, Bakongo protiv Mungalija. Ali, najvažnija stvar je jedinstvenost – sapeur ne može da izgleda kao običan čovek i mora po nečemu da bude jedinstven. Biti sapeur je zahtevan zadatak.
Međutim, oni ne posustaju.
Ako nekog jutra vidite da se kroz prašnjavu ulicu punu smeća, između polu-srušenih udžerica i pored otvorene kanalizacije, kreće kolona vesele dece – to su obožavaoci koji prate svog sapeura obučenog u Prada i Gucci i Armani odeću i obuću, na putu ka svojim sapeur drugarima. Da se sakupe na nekom vidnom mestu u gradu ili selu i izgledaju.