I tako, ja ću danas TAČNO U PODNE ( Isti Gari Kuper, sve je ličilo na san…) napuniti devet godina. Kome se više sviđa, napuniću sedamdesetdve godine. Okreni, obrni, imao ja devet ili sedamdesetdve godine, dođoh, stigoh u poslednju fazu svog života. Čak i da poživim do devedesetšeste godine, kako se izjasnih odavno na ovom blogu, to mu dođe još dvadesetčetiri godine! Mož' da bidne ali ne mora da znači, govorio je Tirke. Kako god! Pre dve godine sam na današnji dan objavio tekst po naslovom 70. Moj drugar Stjepan je u komentaru napisao: Kako 70, zar nije koliko juče bilo 64? Bilo, bilo ali vrlo brzo protičem ja a ne vreme.
Da sam star vidim po mnogim znacima i pokazateljima ali najubedljivije je to što sve češće zapisujem, recimo gde i kada trebam obavezno da odem, artikle koje trebam da kupim... a sećam se do u tančine događaja, čak sitnica od pre šezdeset godina, šta šezdeset, sećam se odlično nekih situacija sa sve slikama u boji, kada sam imao tri godine! Što napisa Brana Petrović, parafraziram: Pamćenje je bolest moga uma. Nije da ne znam šta sam jutros doručkovao ili juče ručao ali znaju da mi ponekad iskliznu datumi, pobrkaju se, zato i zapisujem ono što ću morati tog i tog dana u toliko sati. Nema pomena gospodinu Alchajmeru ali se često osećam nesigurno i fizički i psihički ili kako ja to volim da kažem, mentalno. Jedina stvar koja nije ostarila je moja opsednutost ženama! Obožavam ih, vrzmaju mi se po glavi bilo šta da radim. Volim svoju bolju tričetvrtinu od dana kada sam je ugledao ali nisam slep kod očiju. Hiljade i hiljade lepih žena i devojaka srećem ali imam pravilo čvrsto kao granit, ‘ajd za žene, tu i prekršim ali devojke, prelepe devojke, ni u jednom trenutku ih ne zagledam niti se okrećem za njima! Kao slikar imam u sebi nešto, čak nije potreban i naziv, kada mi idu u susret snimim ih jednim kratkim njima neprimetnim pogledom do gole kože. Nikad ne bih dozvolio sebi da im bude neprijatno, ni po koju cenu ne bih niti ću, buljio u njih. Krajem devedesetih uradio sam seriju slika velikog formata na osnovu Tintoretove slike Suzana i starci. Izdvojio sam Suzanu a izostavio starce. Izložio sam ih sa još gomilom slika 2000-godine u Galeriji savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici. Galerija ima dva nivoa, Sedim ja tako jednog dana na gornjem nivou kad začuh glasove. Nagnem se, devojka i momak, ona se približi da pročita natpis i: Piše Suzana i starci a ja niđe ne vidim starce! Mene je zanimala Suzana a ne nekakvi starci koji vire i voajerišu iz žbunja poganeći njenu ljepotu, otpovrnuh odozgo uz smeh a tako se zove slika slavnog Tintoreta pa sam ostavio natpis.
I taka na tamo. Ima još jedna stvar, sve manje mi se jede. Mogao bih sa jednom kašikom meda ujutro, da izdržim dan, dva. Moja bolja tričetvrtina se ljuti na mene: Za koga ja sve ovo spremam? Napravim kolač, uzmi probaj a ti, kasnije ću ne mogu sad. Čoveče, moraš da jedeš, zar ti nisu otkrili anemiju….Dobro, dobro, predajem se i sedam za sto, pojedem nešto malo, razvlačim ga da bi izgledalo da sam dosta sipao ali ona sve to snimi i sledeći put uzme moj tanjir. Ja ću ti sipati! Ustvari nekako sam izokrenuo redosled, odnosno ono što svi, od lekara do nutricionista preporučuju, ja za doručak kašiku meda ili neku voćku, za ručak mini, mini, minimalno a za večeru napravim nekoliko sendviča ili jedem domaće čvarke sa dobrim hlebom i paradajzom. Odavno sam primetio da što manje jedem, sve mi se manje jede. Zanimljivo je da se uprkos večerama nisam ugojio ni gram, ima tome već ohahaj godina.
Da vas ne davim više, ode devetogodišnjak da čita, ustvari dovrši Talmud.
P.S. Kad već pomenuh Talmud, evo vam reči, za mene giganta misli, Rabi Hanine, pomoćnika Velikog sveštenika, tanaita prvog reda, koje mogu zvučati bogohulno a zamislite tek u njegovo vreme: Bolji je razuman mir od samog dela (čina) stvaranja sveta!!!