Potrebna nam je za rad devojka do 25 godina sa pet godina radnog iskustva, osnovnim znanjem na računaru, da ima završen master, specijalizaciju i da govori minimum dva strana jezika i da lepo izgleda.
Standardni oglas za posao koji se može naći na internetu kao i u nacionalnoj službi za zapošljavanje.
Ovako, ako sa 19. godina, upišete fakultet, sa 23, završite po bolonji, onda vam treba još godinu dana master studija, pa još godinu dana specijalističkih studija.
Pod predpostavkom da dok studirate ne radite, gde cete naći još tih minimum pet godina radnog iskustva?
Ne znam da li pratite seriju „Mlađa", po meni ona jednim delom oslikava naše društvo i odnos prema ženama koje su prešle 30 -tu, 40-tu ili 50-tu.
Da li su one manje vredne, ili ne pitam vas sada?
Da li svaka od nas mora da se podvrgne plastičnoj operaciji, dijetama, vežbanjem i kojekakvim glupostima ne bismo li zavarali krštenicu.
Da li se zbog nje treba stideti, pri traženju posla, ili se poslodavci trebaju postideti postavljajući takav oglas?
Najteže je kada se ostane bez posla oko 50. Bilo da su u pitanju muškarci ili žene, mada je nama teže, ali opet, da ne zapostavim jači pol, tada počinje borba, unutrašnja, teška, tiha, a društvo ćuti.
Do penzije ima dosta, a i ona kada dođe, od nje se ne može preživeti mesec dana.
Ja imam poznanicu, prijateljicu doduše, kojoj je suprug izgubio posao posle 50. Ona sama sa dvoje dece, pod kreditima, počela je da izdržava porodicu.
Njen suprug je radio povremeno, malo na Buvljaku, malo privatno, ali su se borili. Rame uz rame, jedno uz drugo da tu decu izvedu na put.
On je ostvario penziju, a ona još uvek ima da radi, ne bi li došla do penzije.
Da li je očvrsnula? Jeste. Da li je stegla srce? Jeste. Da li je ostala čovek? Jeste, i uprkos udarcima koji su je stizali ponosno je išla dignute glave.
Nekoliko stvari najviše pogađa žene danas, a to su ekonomska nesigurnost i porodična nestabilnost, kao i taj datum u krštenici.
Što se mene tiče, ja sam odlučila da ne brojim godine, dane, časove i minute. Odlučila sam da vreme merim srećom.
Moj struk nije isti pre porodjaja, niti mi je lice isto, niti sam ja ista, ali ni ne želim da budem devojka od dvadesetak godina koja šeta iscepane farmerke, go sromak i silikone, držeći malo dete za ruku.
Moja kršenica oslikava moje bore, moj osmeh oslikava moje godine, a moje oči gledaju najveće ljubavi na svetu.
Ja nisam ostala bez posla, ali za sve žene koje traže posao, a koje imaju plus 30, 40 ili 50 želim im svu sreću ovoga sveta.
Nikada više posla plastični hirurzi nisu imali nego li u današnje vreme. Samo da li je to potrebno?
Jer godine su samo broj koji stoji u toj matičnoj knjizi, dok osmeh i duhovnost čine naš identitet i nas izgled, a vama koji govorite da smo stare želim da pogledajte samo sebe i da se postidite pred svojim odrazom.
Moja prijateljica se izborilia i bori se sama za svoju porodicu i sada i tada, stegne srce i bori se. Kako to radi samo ona to zna? A cena koju plaća, je izuzetno visoka.
Poslodavci bi trebali pružiti šansu svima, bez obzira na godine i nacionalnost.
Krštenica je jedno, ali je život nešto drugo, zar ne?