jedina poenta protesta je mobilizacija. razbijanje apatije. ljudi su se osetili izgubljenima, napuštenima. protesti, koji su u jednom trenutku narasli na skoro 100 gradova, su sasvim lepo pokazali da neslaganje sa ovakvim stanjem u društvu postoji.
ono što se desilo usput je da su se pokazale i sve mane organizovanog političkog života u srbiji, koji je direktno i doveo do ovih na vlasti. opšta nesposobnost, sujeta i neprekidno pametovanje drugima, dok je broj sposobnih za samopreispitivanje ograničen na jednocifrene brojeve.
glavna tema je postala ko će na kamion.
zaboravlja se da su jedini protest koji su uspeli oni koji su branili izborne pobede.
dakle, logicni niz je davno postavljen - pobeda na izborima, pa protesti da se odbrani pobeda, jer nepomeni sami ne odlaze.
i ostaje pitanje kako pobediti na izborima?
mobilizacijom glasackog tela. za to su protesti odličan prvi korak, kroz njih se budi pokret koji u jednom trenutku mora biti preuzet od strane organizovane stranke.
i tu smo pukli. kad je došlo vreme za to pojavilo se pametovanje bivših koji
nikad nisu ukapirali šta su i da su pogrešili a došlo je do eksplozije onih koji nisu analitičari ali znaju da objasne
vučiću sposobnost za ostanak na vlast ne treba. dovoljna mu je nesposobnost onih koji bi da ga ruše