Planeta| Putovanja| Život| Životni stil

Panamerika biciklom (5)

Snezana Radojicic RSS / 24.03.2020. u 00:27

19. februar

Postavila sam video o trekinzima u Nacionalnom parku Los glaciares u Patagoniji.

Takođe, postavila sam i galerije sa najboljim fotkama sa ovih trekinga.

Prvi deo je ovde.

Drugi je ovde.

Tu je i gratis blog za pretplatnike, u vidu kratke priče o ovim usponima.

Ažurirala sam i mapu GDE SE NALAZIM i snimila tutorijal pošto se ispostavilo da dosta ljudi nije vešto u korišćenju Google Earth opcija. Tutorijal je ovde.

---------------------------

Ako vas zanima da pratite moje putovanje, možete se pretplatiti na blog za samo 1 evro mesečno. Pošaljite mejl na ciklonomad@gmail.com i dobićete sva uputstva.

A možete me zapratiti na IG, gde sam @ciklonomad

Ovde takodje na profilu facebook.com/ciklonomad pošto je ovaj sa kog pišem popunjen.

Na Twitteru sam @biciklomposvetu

Na YT me nađite kao: stadra67

20. februar

Preksinoć ovde katastrofa - tajfun cele noći. Tresli se karavani i prikolice, a naši šatori landarali kao da će se svakog trena otkinuti i odleteti. Vetar ih je podizao oda tla pa sam imala osećaj da sam u ljuljašci, i to nekoj poludeloj.

Ujutru, saniramo posledice (meni napukla jedna šipka, ali ništa strašno). U šatoru do ograde mladić od dvadesetak godina pokušava da otvori i zatvori spoljašnji sloj, ali ziper ne radi. Koči. Mladuć pokušava na silu, ali ne ide. Psuje. Pa proba ponovo. Sve je očajniji. Ne može da zatvori šator.

"Hej, imaš problem?", upitam ga.

"Da, pokvarili se ovi rajfešlusi", odgovori.

"Ma nisu se pokvarili, samo su puni peska i prašine. Uzmi sapun... imaš sapun?"

Mladić klimne gledajući me u neverici.

"...i malo ga navlaži, ali samo malo, te njime predji temeljno po celom rajfešlusu, sa obe strane. Može i slanina, ali sumnjam da nju imaš", našalim se na kraju.

Mladić me gleda kao da mu dajem recept za kakvu mađiju, ali nema izbora, pa posluša. Pronadje u svom šatoru sapun i pokaže mi ga.

"Ovo?"

"Da, samo dobro namaži, mnogo je prašine od noćas" (meni su stvari u šatoru prekrivene njome).

I mladić uzme da prevlači sapunom po ziperima. A zatim proba da ih otvori i zatvori. Čujem kako najpre ide teško, ali zatim sve lakše, dok ne počne da klizi kao novo.

"Hvala vam veliko, mnogo vam hvala! Uspelo je!", viče presrećni dečak.

"Naravno, to je stari bapski trik", kažem.

"Mnogo hvala!", nastavlja da zahvaljuje kao da sam mu spasla život.

"Ma nije to ništa, samo mali trik", kažem.

I onda odem izvan kampa svojim poslom.

Nešto kasnije, kad se vratim, mladićeva devojka dolazi da mi i ona zahvali što sam ih spasla.

Razumem da su mladi i verovatno neiskusni u kampovanju, ali stvarno nema potrebe za tolikom zahvalnošću. To je obična sitnica.

Ali oni očito ne misle tako. 

Ponovo odem, sada na duže, u kupovinu za sutra pošto krećem dalje.

Vrativši se, primetim da su otišli - nema njihovog šatora. A onda nazrem kako nešto viri ispred mog ulaza. Otvorim ga i ugledam kutijicu sa porukom:

"Hvala za tvoj trik sa sapunom. 

Srećan put.

Dimitrij i Elena"

U kutijici dva elegantno upakovana čokoladna kolača. Super ukusna. 

Kakvi zahvalni mladi ljudi - pomislim s ljubavlju. Jer nije do toga šta za mene znači taj mali savet, već koliko je to za njih bila velika stvar.

87149357_10218510518169012_7209665826872360960_o.jpg

87015737_10218510516608973_6231942755598204928_o.jpg

87039252_10218510516248964_3300933463649026048_o.jpg

22. februar

Toliko toga se izdešavalo u ova tri dana, da imam osećaj da sam bila van dometa tri nedelje, najmanje. Ali pre nego što počnem bilo šta da vam pričam, evo par fotki pravog lica Patagonije, zbog kojeg sam i došla ovde, a kakvo ću i nadalje gledati.

(Fotke su snimljene na izlazi iz El Čaltena, na putu za mesto gde se sad nalazim.)

87382535_10218529116273953_1255911577664618496_n.jpg

84060020_10218529118474008_3686049961172008960_n.jpg

87848155_10218529119114024_1422221924070588416_n.jpg

84023896_10218529123634137_1041088686592098304_n.jpg

87460421_10218529126434207_275744730128580608_n.jpg

24. februar

Patagonija je divlja, ruralna, slabo naseljena, uglavnom sa lošim putevima i nepostojećom pratečom infrastrukturom. U Patagoniji čovek se još uvek nije toliko odomaćio da sve oko sebe podredi sopstvenom komforu. I mislim da to nikada neće ni uspeti, jer mu ova divljina to naprosto ne dozvoljava. Ne može se protiv takvih vetrova, zima i snegova, lednika i vrhova koji štrče na sve strane, protiv hiljada razbacanih ostrvaca koje bi trebalo premostiti putevima i povezati mostovima, da bi turista 21. veka ovuda ugodno putovao. Bilo da ovde dođete na četiri, ili dva toka, ili pak sletevši avionom na neki od malih lokalnih aerodroma, naposletku ćete morati da idete peške, da se prilagođavate neredovnim linijama brodića i brodova koji raspored plovidbe menjaju iz dana u dan, a shodno vremenskim prilikama, da se pomirite sa tim da ovde ušteda vremena i zacrtani ’tajming’ nisu nikada na prvom mestu, već da sve zavisi od spoljašnjih prilika.

Najčešće nemate izbora, nego morate tim jednim jedinim putem, ili čamcem, ili avionom. A ako ponekad i postoji mogućnost izbora, ona se uvek svodi na izbor teškog nasuprot teškom – shodno vašem subjektivnom doživljaju šta vam je od dve mogućnosti teže.

Kroz čileanski deo Patagonije vodi ’auto-put’ broj 7, koji se zove Carretera Austral. To je legendarni, najstariji ovdašnji put, koji prolazi kroz neke od najlepših predela dostupnih sa kopna. Dugačak je 1240 km, i polazi od mesta Puerto Morte na severu, završavajući se u Villa O’Higgins na jugu. Bicikliranje njime je jedna od onih ruta, koje vam u cikloputničkim razgovorima donose duboko uvažavanje kolega po pedalama. Kao kada kažete da ste vozili Pamir u Centralnoj Aziji.

Neodvojivi deo te priče o bicikliranju čileanskim legendarnim putem je i završiti ga, ili pak započeti, prelazeći prečicom između Argentine i Čilea koja vodi preko planinskog masiva Fitz Roy i dva jezera, povezujući Villa O’Higgins sa El Chaltenom. To je svega dvadesetak kilometara puta, ne računajući pristupnih 37 kilometara sa jedne strane i 8 kilometara sa druge, do dva pristaništa. U tih dvadeset kilometara, 14 se nalazi sa čileanske strane, pa je put širok, iako šljunkovit i na pojedinim deonicama potpuno nevožljiv.

Problem su onih šest kilometara preko planine. E oni su stvar mita, priča i prepričavanja o nadljudskim naporima potrebnim da bi se prešli biciklom, pri čemu to prelaženje podrazumeva uglavnom guranje preko kamenitih staza, izbrazdanih korenjem drveća, prelaske preko reka i rečica bez mostova, sa jednim ili nekoliko balvana, što podrazumeva da morate da skidate i prenosite posebno sve bisage a na kraju i bicikl, tu je zatim i močvarno tlo sa blatom do gležnjeva, u kome se bicikl natovaren stvarima ukopava kao najtvrdoglaviji magarac...

„Jedan kilometar – jedan sat“, rekao mi je neko od cikloputnika koji su došli sa severa.

„Strašno je teško“, potvrdili su svi sa kojima sam razgovarala.

I nije mi bilo sasvim svejedno, bez obzira na sve što sam do sad pregurala. Sada sam starija, imam povređenu kičmu, muči me bol u ramenu i karpalni tunel u desnoj ruci, bicikl mi je pretežak. Ali jedina druga mogućnost da stignem na Carretera Austral osim te je da vozim dodatnih 600 kilometara kroz argentinsku stepu. Što ne želim i ne mogu. Naprosto, previše mi je bilo onih 1500 kilometara kroz nju. Sada ću radije nositi bicikl na leđima tih pet-šest kilometara, prelazeći, ako treba, i po tri sata svaki kilometar, nego da se ponovo vratim u onaj pampas.

I tako krećem.

-----------------------------

Galerija sa fotografijama ovog dela puta nalazi se na ovom linku.

Uspela sam da ažuriram i Mapu puta.

A video će morati da pričeka, pošto je ovde wifi signal očajan i postavljanje galerije trajalo je dva dana, uz neograničeno strpljenje za hiljadu puta prekinutu konekciju.

1. mart

Ljudi, ponovo sam u dometu nakon sedam dana! O, kako ste mi nedostajali u divljini kroz koju sam prolazila. Toliko toga sam dozivela i stalno sam zelela da vam ispricam ili makar podelim neku fotku sa vama o tome sta mi se desilo. A desili su se neki stari poznanici sa ovog puta, neke divne porodice, neki jako cudni neprijatljski raspolozeni cikloputnici, jedan mladić kome sam pomogla a koji me je kasnije zastitio, ne zbog te pomoci, vec zbog svoje viteske duse, nebrojeni susreti sa cikloputnicima, mnogo velikih fizickih napora, divljine kakve do sad nisam iskusila, dve seoske porodice na stvarnoj, neturističkoj esteranci (imanju), koje žive bez struje a kampovanje naplacuju 1,3 € a hlepčiće 20 centi, uvrnuti lokalac koji me je uznemirio, lepote Carratera Australa koje se mogu opisati samo hiperbolama: planinčine, kanjončine, glečerčine... Ovo ovde je najfascinantniji deo planete na kome sam bila. Zamislite da danima i nedeljama, a zatim i mescima, vozite neasfaltiranim putevima kroz prebogatu prirodu (jeste fraza ali je tačna) u kojoj ni dva kilometra nemate istovetni pejsaž...

Pisaću o svemu tome, montiraću dva ili tri videa, postaviću desetine fotografija - ukoliko mi ocajna konekcija to dozvoli.

Za sad, samo ilustracija vodenih bogatstava Carretera Australa.

88197024_10218597147974703_89584144392126464_n.jpg

88024593_10218597150454765_2437097566261739520_n.jpg

87962893_10218597186615669_5861350682124091392_o.jpg

88142941_10218597213416339_3899813451316330496_o.jpg

87978558_10218597218256460_8861733836321456128_o.jpg

3. mart

Dragi moji brižni prijatelji...

Imam nekoliko informacija za vas:

Postavila sam galeriju o poslednjoj deonici puta.

Ažurirala sam mapu na sajtu.

Postavila sam i video o onom jako teškom prelasku argentinsko-čileanske granice, o kome sam pisala u prethodnom blogu. Uploadovala sam ga oko dvadeset sati, ali na kraju je onlajn.

Spremila sam i drugi video o ovoj, poslednjoj deonici puta. Nadam se da ću njega povezati sa novim blogom na kome radim i koji bi trebalo da završim tokom sutrašnjeg dana. Mislim da će ova priča biti najdramatičnija do sada, zbog nekih neverovatnih doživljaja sa ljudima koje sam srela, a u svakom slučaju, biće zanimljiva.

Do kraja nedelje bi, zahvaljujući Ani Topalović koja me prati a živi i radi u Čileu, trebalo da dobijem modem, koji će mi znatno olakšati sve ovo što radim i sprečiti da ubuduće budem toliko dugo bez signala. Dirnulo me je koliko vas se zabrinulo za mene. A i ja sam stalno mislila kako da vam pošaljem poruku da sam dobro, a o čemu nisam brinula od svoje 24-te, otkad sam počela da živim samostalno - ne javljajući se ni roditeljima tako odgovorno kao vama :)

Pretplatnici bloga a i ostali koji nisu pretplatnici ali komentarišu moći će da vide (već mogu) neke promene u izgledu komentara, koji sad imaju mnogo dodatnih opcija, možda čak i boljih nego na FB: lajk, dislike, follow i sl... što je zasluga Jelene Berar.

Sve u svemu, radim(o) puno na tome da sve ovo bude na što boljem i višem nivou, stalno se poboljšavajući. Ja zaista volim sve ovo da radim, uživam u tome, stalo mi je do toga. Naprosto ne bih mogla da zamislim da neko radi sve ovo umesto mene, da mi neko drugi piše tekstove na osnovu onoga što mu/joj ja prepričam (iako bi to onda bilo mnogo brže), da mi neko drugi montira video (jer onda to ne bi bio autentično moj doživljaj koji sam želela da prenesem), da neko drugi odabira i dorađuje moje footgrafije, rečju - da ne dajem sebe maksimalno u svemu ovome. Za mene je kreativnost neodvojivi deo celokupnog mog koncepta slobodnog življenja. Hvala vam što to razumete i što me u tome podržavate.

4. mart

(Odlomak iz novog bloga koji je upravo objavljen)

„Znate šta, drugari“, kažem ustajući sa svoje klupe i prilazeći im. „Moraćete da budete malo učtiviji i prijateljskije raspoloženi jer moramo da provedemo noć zajedno. Otakako ste došli ponašate se kao da ste ljuti na nas što smo stigli ovde pre vas. Ne odgovarate ni na jedno pitanje, okružili ste vatru i sprečavate da toplota dopre do nas, pri čemu je i ne održavate.“

„Nismo čuli pitanje, zaista“, odgovori Kanađanka.

„Čudno, ja sam prilično grlata, a i Kevin“, odgovorim.

„Ako ti vatra nije dobra, onda treba da odeš po drva i potpališ je“, odgovara jedan od one dvojice poslednje pristiglih Francuza. Bradat, onižeg rasta i nesimpatičnog lica.

„Mi smo doneli dovoljno drva, došli ste u toplo, zar ne. I vatra je buktala dok je vi niste zanemarili. Ako stojite okupljeni oko nje, onda je očekivano da se brinete o njoj. Malo je bezveze da ja sad guram vas u stranu da bih se probila do kamina i podložila je“, kažem, ali ne znam koliko me razume pošto jedva natuca engleski.

„Ovo mesto je za sve!“, vikne.

„Tačno“, odgovorim staloženo. „Zašto ste onda ljuti što smo i mi tu? Od prvog časa ste neprijateljski raspoloženi. Žao nam je, ali moraćete da delite ovo mesto sa nama.“

„Znaš šta: začepi tu gubicu više!“, drekne Francuz na mene.

„Molim?!“ U šoku sam.

„Slušaj prijatelju, da promeniš ton odmah, tako se ne razgovara ni sa kim!“, skoči Kevin unevši mu se u lice. Iako mu je to rekao na francuskom, razumela sam smisao.

„Ne bi tako razgovarao sa tobom, nego misli da sme sa mnom jer sam žensko“, objasnim.

„Nema razloga za svađu“, kaže neubedljivo Kanađanka, dok ona dvojica iz njene grupe kukavički ćute.

„Je l’? Ti se nemoj svađati kad ti neko kaže da začepiš gubicu, već ga zagrli“, odgovorim joj.

„Ja sam začepio, začepi i ti“, opet će onaj Francuz.

„Slušaj me dobro: meni niko ne naređuje kad smem da pričam, a posebno ne tim kočijaškim rečnikom. Ti imaš problem, a taj problem nisam ja, već je u tvojoj glavi. I nijedno cikloputovanje neće ti pomoći da ga rešiš“, odbrusim mu. „A sad mu, gospođice ’pomiriteljko’, prevedi moje reči.“

Ćutanje. Narednih pola sata ili i duže niko ne progovara. Vatra se skoro ugasila.

88175463_10218620051427275_2157641924259872768_o.jpg

6. mart

Provela sam šest dana u Cochraneu, u jednom kampu, ali ne zbog umora i posla (odmorila se i sve završila u prva tri dana), nego zbog toga što sam čekala da mi stigne wifi modem kako bih nadalje bila dostupna. Naime, ovde mobilni morate da registrujete, a traže vam račun o njegovoj kupovini, softverski i hardverski kod, povratnu avio kartu i koješta jos, inače vam blokiraju telefon posle 30 dana i ne možete više da koristite 4G ni u jednoj čileanskoj mreži. Mnogo komplikovano. 

Zato mi se javila jedna Ana koja živi u Čileu, sa predlogom da mi posalje džepni modem, sa gratis paketom od 13 GB mesecno, kao njenu donaciju dokle god budem u ovoj zemlji. Iako je i taj signal prilično slab, bolji je od svih mreža ovde, a najbitnije je da sam ipak konektovana, tako da se nadam da se ubuduće neće dešavati da me nema po nekoliko dana, jer sam nedostupna. Ana ne želi da bude tagovana, ali svejedno vas molim za veliki lajk za ovu devojku i njen gest.

P.s. zahvaljujući modemu, uspela sam da postavim i novi video koji sam bezuspešno uploadovala vec tri dana (bukvalno).

89470271_10218636465437615_3730762164156235776_o%2B%25281%2529.jpg

7. mart

Pogled sinoć iz šatora.

Pljušti već dva dana, ali kad nakratko stane i nebo se raščisti - jer to se u Patagoniji očas desi - onda se ukaže neki prizor poput ovog.

89199855_10218646696693390_7894264917862121472_n.jpg

 

8. mart

 

Je l' vi verujete da ovakva boja reke postoji? Juče sam vozila ceo dan duž nje i nisam mogla da se načudim, ni da je se nagledam. A noćas sam i kampovala pored nje.

Srećan 8. mart svim ženama sa porukom: možete sve!

88438136_10218652142309527_8477434039714709504_n.jpg

88449361_10218652141829515_6338955529385148416_n.jpg

82304830_10218652142069521_5014829369865011200_n.jpg

88281226_10218652142389529_418517388737118208_n.jpg

10. mart

Meni najdraža fotka prethodnih dana. 

A izašao je novi video (uključite CC, ima prevod, ako vam treba).

89123652_10218668591480746_1421799325058465792_o.jpg

11. mart

Ljudi, spavaću u krevetu posle mesec i po dana!!! Poslednji put spavala sam na pravom dušeku u onom radničkom kontejneru u stepi, krajem januara, a od tada sam sve vreme kampovala. Sad sam našla hospedaje, nešto kao hostel sa sobama i zajedničkim kupatilom i kuhinjom, a cena je 15 €. Već sam se bacila na krevet, što se kaže: 'sve četiri uvis', i uživam. Yeah! 

A dan mi je obeležio susret sa 5-6 motobajkera. Stajali su kraj puta, praveći pauzu, kad sam naišla. I tada, shvativši da sam solo žena na tom tenku od bicikla, podigli su svi ruke uvis i počeli da mi aplaudiraju u znak podrške. Kakav doživljaj! Motoristi mi obično mahnu u prolazu, podignu palac ili stisnu pesnicu, ali ovo je bilo baš moćno. Hvala im.

89404954_10218678093398288_2303354891709448192_o.jpg

14. mart

Jennifer Katherine Aguilar Bello je Kolumbijka kojoj je juče bila tačno godišnjica na putu. Jerome Pilette je Kanađanin, iz okoline Montreala, a putuje već tri i po godine. Sreli su se nedavno, na brodu u Čileu, i sada su zajedno. Ne znaju dokle će putovati, a ni gde tačno nakon Ušuaje.

Za razliku od većine cikloputnika koje srećem, njih dvoje ne izgledaju ni najmanje fensi. Jeromo umesto kacige nosi šlem, oblepljen zastavicama zemalja u kojima je bio, pantalone su mu čileanske radničke za kišu, a umesto prednje torbe jednostavno je privezao gajbicu. Neprekidno je osmehnut (ima razmak između prednjih zuba što tom osmehu daje detinji šarm) i jedan je od najopuštenijih ljudi koje sam srela. Moj drugar Erski za takve likove ima odličan opis, kaže da su dostigli neki viši nivo i to naprosto vidite na njima. Takav je Jeronimo.

Jennifer je hrabra i odlučna u svojoj nameri da obiđe celu Latinsku Ameriku, a potom da nekako počne da živi od putovanja. Kolumbijska vlada poslednjih godina ulaže puno u biciklizam, pa se nada da bi mogla dobiti sponzorstva. Do tada, kreativno imrpoviizuje. Ima više prtljaga i od mene, rekla bih. Napred je privezala ogromnu vreću za spavanje, do -29°C, koju joj je neko poklonio pošto joj je uvek hladno u šatoru. Vreća je sintetička i ne može vise od toga da se kompresuje. A da ne bi kisnula, Jennifer ju je umotala u parče zavese za tuširanje (svojevremeno, ja sam od toga pravila navlake za moje bisage).

Pričali smo više od pola sata, a mogli smo i još, ali trebalo je naći mesto za kamp, pa smo se zagrlili i poželeli jedni drugima srećan put.

Jennifer i Jeromo su "naj kul" (što bi deca rekla) cikloputnici koje sam srela na ovom putovanju. Baš su mi se dopali. Želim im vetar u leđa, sigurne puteve i dobre ljude duž njih.

89930523_10218701824231544_8256193745947459584_o.jpg

89731553_10218701825591578_5281701449179332608_o.jpg

89750472_10218701824991563_3842194820068016128_o.jpg

15. mart

"Ali, kakvo god mesto bilo, svako mesto na kom se neko trudi da piše (...), zapravo je putujuća skrovita radna soba."

(Murakami, Pisac kao profesija)

Ovako je juče izgledala moja skrovita radna soba u kojoj sam pisala novi blog, sređivala fotografije i montirala novi video. Stvarno obožavam to što mi je ljubav postala posao i što mogu da živim od svoje kreativnosti - čak i ako to ponekad znači da stvaram pod otvorenim nebom, pored logorske vatre, dok je napolju samo dva iznad nule.

 

 

Uživajte, barem delić od onoga koliko sam ja, pripremajući novi materijal za vas:

Galerija fotografija i video.

89766231_10218710517448869_5859571509101592576_o.jpg

17. mart

Mali čovek i velika Priroda - to sam juče pomislila ispenjavši se na najvišu nadmorsku visinu Carretera Australa, a pod jakim utiskom zbog situacije u kojoj smo. Jedva mi stala planina u kadar, te otud ta asocijacija.

Sam vrh nije mnogo visok, svega 1111 mnv, tako da procenjujem da ova planina nema više od 1600 mnv.

Na drugoj fotki su serpetnine kojima sam vozila - uživancija ☺, a na trećoj jedan od kasnijih spustova kad sam zastala da napunim bidone vodom iz reke. U Patagoniji stalno pijem vodu iz reka i potoka, ali ova je imala poseban ukus - nikad tako dobru vodu nisam pila.

Sve u svemu, juče mi je bio odličan dan.

90048969_10218729877012846_812076696747376640_o.jpg

90021461_10218729909173650_2443397712054321152_o.jpg

89737675_10218729909893668_5417607365614632960_o.jpg

20. mart

Dragi prijatelji, evo kratkog update-a moje situacije, a u blogu koji će redovno izaći u nedelju, opširno ću ispričati sve šta se dešavalo od časa kada sam došla u kakvu-takvu civilizaciju i saznala da je virus Corone stigao i u Čile, te da ću ovde ostati zaglavljena.

Nekoliko ljudi angažovalo se da mi pomogne. Neda Glušac me povezala sa našim konzulatom u Santjagu, ali se ispostavilo da ne mogu mnogo da učine. Ja sam bila na klackalici nekoliko dana, razbijajući glavu o tome šta da radim i gde da odem. Povratak u Srbiju nije bila opcija za mene, jer, kao što znate, nisam ovde došla na mesec-dva, već sa namerom da vozim nekoliko godina. Uz to, i avionski saobraćaj je obustavljen, plus što je i rizično sad ulaziti u prevoz sa stotinama ljudi i putovati satima.

U međuvremenu, i ovde je proglašeno vanredno stanje. Posle Brazila, Čile ima najviše inficiranih Coronom. Predsednik zemlje deluje konfuzno u svojim izjavama, ali je najavio i mogućnost uvođenja policijskog časa uskoro.

Morala sam da požurim i odlučim se za neko rešenje. Sasvim je bilo izvesno da će zatvoriti sve turističke objekte, zabraniti bespotrebno kretanje (o putovanju ni govora) i ostanak napolju, dakle kampovanje. Uz to, kao što znate, ovde je leto na izmaku i stiže jesen i hladno vreme.

Prilično je onespokojavajuća i pomisao da sam očigledno strankinja, a mnogi cikloputnici i putnici pišu ovih dana o neprijateljskom odnosu domaćeg stanovništva u pojedinim zemljama prema putnicima. Beže od njih, zatvaraju im vrata pred nosom, ne žele da ih ugoste. Što je sve u principu i očekivano i razumljivo.

Tako sam se prekjuče prelomila i odlučila da ću ostati ovde. Coyhaique je gradić koji je dovoljno velik da ima sve, uključujući i ne daj bože bolnicu u kojoj je i hospitalizovan oboleli Britanac kog su skinuli sa kruzera pre desetak dana u regiji u kojoj sam. Čile kao zemlja, iako skuplja čak i od mnogih razvijenih evropskih zemalja, jedna je od rethih u Larinakoj Americi koja proizvodi sve, te je sposobna da opstane sama.

Ključnu ulogu i podršku dobila sam od Ane koju sam vam već pominjala. To je ona devojka koja živi pored Santjaga i koja mi je obezbedila 4G internet.

Budući da je prvobitna ideja da dodjem tamo gde je ona propala, Ana je dala sve od sebe da uz pomoć ovdašnjih cikloputnika nađe za mene smeštaj. Tako je stigla do foruma za izdavanje stanova i juče mi je poslala poruku da mi je našla smeštaj. Morala sam brzo da reagujem, jer, kažem, nije jednostavno biti stranac usred epidemije u nekoj zemlji - ne samo što ste izloženi kao i u svojoj, nego ste i prepušteni sami sebi.

Cena smeštaja premašuje moje mogućnosti, ali uskočilo je nekoliko prijatelja sa ponudom da mi pomognu. Tako sam se danas uselila u sasvim lep stančić u zasebnoj kući. Vlasnica je okej, te ne očekujem bilo kakve probleme.

Ostajem ovde dokle god se situacija ne normalizuje. Shodno iskustvima iz Kine kao i drugih zemalja, nerealno je očekivati da to bude pre evropskog leta ili ovdašnje zime. U međuvremenu, učiću španski i pisati barem jednu od dve knjige koje sam još davno obećala - onu o Japanu, ili i o pešačenju na Camino de Santiago. Blogovi će nastaviti da izlaze jer verujem da ću imati o čemu da pišem iako ću biti izolovana. 

Beskrajno hvala svima koji su mi pomogli u ovoj situaciji. Nemate pojma koliko znači taj osećaj da nisi sam tamo negde daleko, već da se neko brine za tebe i pomaže ti koliko može. 

90429042_10218762106458562_4755093271338811392_o.jpg

23. mart

Objavila sam novi blog, koji je ovog puta dostupan svima - i onima koji se nisu pretplatili na tekstove. U njemu pričam o poslednjoj nedelji na putu, u kojoj je širenje virusa izmenilo moj život gotovo preko noći, stavljajući me u jednu od najtežih situacija otkako sam na Putu, a i u životu: Šta uraditi sam u stranoj zemlji, kada su granice zatvorene, povratak kući težak a i ne želiš ga, a sutrašnica neizvesnija nego ikada? Kako se nositi sa haosom u koji sigurno upadamo? U koga se uzdati? Kako naći snagu za sve što nam tek predstoji?

Nadam se da će moje iskreno pisanje nekome pomoći da shvati da smo svi zajedno u ovome. Da moramo izvući najbolje iz sebe i da niko, ni najslabiji, kao ni najjači među nama, ne može ovo da pregura bez tuđe podrške.

Molim za šer, kako bi poruka stigla do što većeg broja ljudi.

Budite mi dobro i ostanite kod kuće.



Komentari (18)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 02:01 24.03.2020

маамом кључног

Covid ili ... ka sve neizvesnijaoj sutrašnjici

главу ..................горе
..............НЕ одустајати,
сутрашњица макакваје
понуде ће нове дати,

гђо Radojičić

п.с.
фотке с пута
глава боле,
а зарад њих
Вас ...и воле,

кад их виде a .....има и приде

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:21 24.03.2020

Re: маамом кључног

Черевићан
Covid ili ... ka sve neizvesnijaoj sutrašnjici

главу ..................горе
..............НЕ одустајати,
сутрашњица макакваје
понуде ће нове дати,

гђо Radojičić

п.с.
фотке с пута
глава боле,
а зарад њих
Вас ...и воле,

кад их виде a .....има и приде






srdjan.pajic srdjan.pajic 03:14 24.03.2020

Drš se Snežana!

A bajkeri su, generalno, cool ljudi. Jel im baciš nekad bajkerski pozdrav? Javi ako ne znaš kako se to radi.

Ostani zdravo, ali bukvalno.
mariopan mariopan 10:20 24.03.2020

Re: Drš se Snežana!

Zdravo Snežo.



Drži se, čuvaj se, šta drugo da ti kažem.

Dopao mi se tvoj blog, ti si zaista u nezavidnom položaju obzirom na situaciju, sama u ovoj frci kada se svako svakoga kloni. I ti se čuvaj, biće vremena da nastaviš put i da se družiš, sada se najbolje družimo preko mreže i svi sedimo negde gde smo se zatekli.
Život se na čas zaustavio svima nama.

Iskustva naših ljudi koji su se negde zatekli biće zaista zanimljiva kad sve ovo prođe.
Mene je sad opet kontakturala ambasada, pitaju za stepen hitnosti da nas pokupe, ja im odgovorim da nije hitno, mozda imaju ljude u nevolji pa neka ih pokupe i isprate kući.
Jako bih volela da nisi sama tamo.
Veliki pozdrav i čuvaj se.
hoochie coochie man hoochie coochie man 10:27 24.03.2020

Re: Drš se Snežana!

Jel im baciš nekad bajkerski pozdrav? Javi ako ne znaš kako se to radi.

Ovako?




Izvini Snežo, mor'o sam :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:40 24.03.2020

Re: Drš se Snežana!

srdjan.pajic
A bajkeri su, generalno, cool ljudi. Jel im baciš nekad bajkerski pozdrav? Javi ako ne znaš kako se to radi.

Ostani zdravo, ali bukvalno.


Ne znam, ali jesu kul, uvek su bili.
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:36 24.03.2020

Re: Drš se Snežana!

hoochie coochie man
Jel im baciš nekad bajkerski pozdrav? Javi ako ne znaš kako se to radi.

Ovako?

Izvini Snežo, mor'o sam :)


Ne, tako se pozdravljaju samo seljaci, i ovi što voze trotinete, jer ne umeju pravi motocikl.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:20 24.03.2020

Re: Drš se Snežana!

mariopan


Mene je sad opet kontakturala ambasada, pitaju za stepen hitnosti da nas pokupe, ja im odgovorim da nije hitno, mozda imaju ljude u nevolji pa neka ih pokupe i isprate kući.
Jako bih volela da nisi sama tamo.
Veliki pozdrav i čuvaj se.


A gde si ti sad?
mariopan mariopan 17:51 24.03.2020

Re: Drš se Snežana!

Snezana Radojicic
mariopan


Mene je sad opet kontakturala ambasada, pitaju za stepen hitnosti da nas pokupe, ja im odgovorim da nije hitno, mozda imaju ljude u nevolji pa neka ih pokupe i isprate kući.
Jako bih volela da nisi sama tamo.
Veliki pozdrav i čuvaj se.


A gde si ti sad?

Ja u Atini.

Bas sam htela da te pitam o tvojim iskustvima sa ovom opštom zarazom i da li imaš neku pomoć od naših institucija....pa sam procitala tvoj blog i videla kako je divno postupio konzul, stvarno, bez reči sam na takav gest.

Naši ljudi koji su negde zatečeni u svetu imali su velikih problema, kao i drugi u toj situaciji, pa sam napisala i blog da vidim sta drugi imaju da kažu na tu temu. "Birajte reči".

Ako želiš pridruži se
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:00 25.03.2020

Re: Drš se Snežana!

mariopan
Snezana Radojicic
mariopan


Mene je sad opet kontakturala ambasada, pitaju za stepen hitnosti da nas pokupe, ja im odgovorim da nije hitno, mozda imaju ljude u nevolji pa neka ih pokupe i isprate kući.
Jako bih volela da nisi sama tamo.
Veliki pozdrav i čuvaj se.


A gde si ti sad?

Ja u Atini.

Bas sam htela da te pitam o tvojim iskustvima sa ovom opštom zarazom i da li imaš neku pomoć od naših institucija....pa sam procitala tvoj blog i videla kako je divno postupio konzul, stvarno, bez reči sam na takav gest.

Naši ljudi koji su negde zatečeni u svetu imali su velikih problema, kao i drugi u toj situaciji, pa sam napisala i blog da vidim sta drugi imaju da kažu na tu temu. "Birajte reči".

Ako želiš pridruži se


Nisam dobila nikakvu pomoć, Marko (zamenik konzula) je to predložio privatno, ali ništa nije ispalo od toga, povukao se sa tim predlogom a onda sam ja odlučila da i ne treba da se mrdam odavde. No, hvala i na toliko. Sad čekam da mi pošalje maske koje je njegov prijatelj nabavio u Kini, obećao je, javio se da su stigle, trebalo juče da pošalje, čekam da vidim da li će jer to bi mi mnogo značilo pošto ih ovde nema. Znam da su pokušavali da spasu naših troje ljudi zaglavljenih u Čileu, od toga jedna devojčica na razmeni đaka i jedna majka sa detetom turistički, ali ne znam d ali su nešto uspeli, pošto vidim da ni ovi u Limi nisu ništa uradili.
Andrej Maričić, onaj što snima putopisne serijale, pomaže ljudima koji su negde zaglavljeni da se vrate, cima aviokompanije i naše vlasti, pa potraži njega za te ljude. Imaš ga na Instagramu ili FB (ako nemaš, javi pa da ti dam kontakte).

Pogledaću blog oma i uključiti se
mg.beeograd mg.beeograd 10:17 24.03.2020

Hvala što pišeš

Pozdrav Snežo,

Hvala ti što pišeš, što šalješ slike, što si tu sa nama.

Sreća te pratila.

Pozdrav iz Beograda
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:40 24.03.2020

Re: Hvala što pišeš

mg.beeograd
Pozdrav Snežo,

Hvala ti što pišeš, što šalješ slike, što si tu sa nama.

Sreća te pratila.

Pozdrav iz Beograda



Hvala! I tebe, takođe!
zemljanin zemljanin 14:45 24.03.2020

Re: Hvala što pišeš

mg.beeograd
Pozdrav Snežo,

Hvala ti što pišeš, što šalješ slike, što si tu sa nama.

Sreća te pratila.

pridruzujem se
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:03 25.03.2020

Re: Hvala što pišeš

zemljanin
mg.beeograd
Pozdrav Snežo,

Hvala ti što pišeš, što šalješ slike, što si tu sa nama.

Sreća te pratila.

pridruzujem se



angie01 angie01 12:14 24.03.2020

Draga Snezana,

Cuvaj se i budi nam zdravo i veselo.

...divne su ti fotke.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:41 24.03.2020

Re: Draga Snezana,

angie01
Cuvaj se i budi nam zdravo i veselo.

...divne su ti fotke.



Hoću, koliko god mogu. I vi svi, čuvajte se!
zilikaka zilikaka 23:21 25.03.2020

Uh

Ja ne stigoh da pratim blog al sam baš mislila na tebe.
Dobro je da si se smestila, ostalo će se nekako rešiti.
Ostaj nam zdrava i čila!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:52 27.03.2020

Re: Uh

zilikaka
Ja ne stigoh da pratim blog al sam baš mislila na tebe.
Dobro je da si se smestila, ostalo će se nekako rešiti.
Ostaj nam zdrava i čila!



Falaaa!
Srećno i tebi, svima!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana