“…treba stalno pisati. Iseći vene, umočiti pero u krv i pisati…” Lj.Č.
Nekada ne možete da napišete tekst i da bude lep. Ili lak. Nije svaki trenutak napravljen da se slavi. Nije svaka reč blaga. Nije svaki stog sena mesto gde se neko voleo strasno. U nekom od tih kreveta je neko i izdahnuo.
Nekada se sujete susretnu na pola puta. Sudare se na mestima ukrštanja. Mesta na kojima je izbor dvoličan. Uzburkan, usijan susret uzavrelog i neodoljivog. Ogavnog i ljigavog. Izbor nije kada znate šta birate. Pravi izbor je samosvesna borba između mene i mene. Mene koji leži u stogu sena i mene koji leži na krevetu. Kao raskršća.
...
O neke tekstove se prosto sapletete više puta.
...
Ustajao smrad oporog truleža se raznosio vetrom. Lepljiva memla je prolazila kroz prste i kosu, hvatajući se za sve što ja jesam. U jednom trenutku svatih da sam na njoj, u njoj, oko nje. Ili je možda bilo bolje reći da je ona na meni, oko mene i u meni. Nisam znao granice. Pitah se da li sam ja taj miris? Da li me ima na ovakvom mestu kao živog? Sanjam li?
Otvorio sam oči. Tada sam shvatio da ležim pored svog groba. Čitam svoje ime na njemu. Nije me uznemirila činjenica da sam mrtav. Onako, bez napora, sam ustao. Otresao lišće sa sebe, protegao noge i ruke, iskrckao vrat, zevnuo i krenuo dalje. Odjednom, samog sebe iznenadim. Nađem se u čudu kako mrtav mogu da zevam. Navika iz pređašnjeg života ili prosta činjenica da još uvek nije gotovo me natera da pomislim kako i dalje imam svest i kontrolu. Celokupan sled događaja me je vratio u fokus brže nego što sam mislio. Pogledah oko sebe.
Nisam imao vremena da razmišljam. Svet je oko mene vrveo, onako, mravinjački. Sve se mrdalo. Tlo ispod mene je bilo živo. Raznobojno. A opet nekako nejasno. Mutno. U najmanju ruku zbunjujuće. Rekoh samom sebi – Saberi se čoveče, udahni duboko! Memla je opet našla put do mojih pluća. Zavrtelo mi se u glavi. Izdahnuh glasno.
...
Polako sam zatvorio oči i setio se jedne prastare priče. Ne znam joj početak, ali joj odavno znam kraj. Apsurd situacije mi nije dao mira. Čuo sam tu pesmu mnogo puta, otpevao je isto toliko, ali se nikada nisam setio odakle je znam. Kolektivno nesvesno valjda. Pesma je bila na mađarskom. Jedan moj pradeda je bio Nemac, drugi Rumun. Ko zna koliko Mađarica su oni zajedno imali u svom životu. Ne znam mađarski. Ali vrlo dobro znam šta ona peva.
Taj sevdah moje telo odavno zna. I nije i jeste moj u isto vreme. Od toga od čega sam sazdan, od toga je - pomislih. To me natera da se opet trgnem.
Naježio sam se. Povratio sam se u život. Pored lepljivog mirisa memle u vazduhu je bilo još nečeg. Fokus je počeo da mi se vraća. Udahnuh još jače. Negde, u krajevima ždrela, negde na obodu nepci osetih cimet. Uvek sam ga voleo. Zagušljiv, jak a opet nekako rezak i snažan. Nije mi dao da ga pustim. Počeh da dišem dublje i u ritmu. Uskoro su moji ubrzani i kratki udisaji postali duboki i spori. OK – rekoh – polako otvori oči.
Stajao sam na istom mestu. Samo je ovoga puta bilo nečeg drugačijeg. Mravinjak se i dalje mrdao i zujao, memla je i dalje harala vazduhom. Ali... bilo je sada i vetra. A vetar je nosio još nešto sa sobom. Zvuk i cimet. Pesmu i sećanje. Prizvuk i bliskost. A još Henri Kinaski je rekao da je bliskost jedna od stvari na kojima ćemo morati da radimo.
Otvorio sam oči. Shvatih da stojim na raskršću. I da ću morati da se odlučim.
...
Nikada ne možete da znate šta će da Vas toga dana snađe. Ustanete iz kreveta, iz stoga sena, iz fotelje i negde na pola tog ustajanja Vas pogodi. Trenutak. Momenat. Život. A on tako nema milosti ni osećaja da Vas ni ne pita da li ste spremni. Stane naspram Vas i opali Vam šamar iz sve snage. Ili Vas pomazi svom svojom silom. Najnežnije ili najbrutalnije.
O Život se jednostavno sapletete više puta.
I ustanete, pogledate Vaš grob, dobro uklešete ime na njega, tako da kada se sledeći put nalazite na istoj raskrsnici znate da ste tu već jednom bili. Smrt može da bude perfektan savetnik.
Raskršća su mesta moći. Stojeći na njima imamo prividnu moć da su nam sve opcije i dalje na dohvat ruke. Da su sve podjednako blizu kao i ostale. Da možemo da imamo sve odjednom, a da pri tome ne pustimo niti jednu. I moć i propast se nalazi u izboru. Toliko blizu ipak toliko daleko.
E da,... Oči su gladne. Kada birate, birajte mirisom i zvukom. A Oči, ... oči su uvek gladne.