Svaka porodica ima svoje priče. Uspomene što se prenose s koljena na koljeno, ravnopravno s očuvanjem prababinog svadbenog servisa ili djedove vojne knjižice, dokumenta neke države koja je davno prestala postojati.
To su priče koje su-izgrađuju identitet porodice, daju joj značaj drugačijosti i/ili posebnosti. Ponekad nas te priče, jednostavno, podsjećaju na svakodnevicu nekih herojskih ili mučnih vremena o kojima smo u školi učili samo u superlativima i opisima sudbonosnih društvenih događanja. To su često osobne priče koje o vremenima značajnih povijesnih događanja govore iz perspektive pojedinca, svjedoka vremena, najčešće objekta povijesnih turbulencija.
Moja pokojna majka se često spominjala svoje najdraže prijateljice iz djetinjstva – Margot. Nebrojeno puta sam čula majčinu priču o Margot i ona je, uz minimalne varijacije opisa, išla ovim tokom:
Margot, rođena 1932. u Osijeku, imala je 5 lutaka od kaučuka: Albert, Gustav, Reinhard, Julius i Herbert. Margot je već tada znala da će kada odraste imati 5 sinova.
Dolaskom rata, Margotin tata je počeo nositi uniformu. Margotin tata je, po mišljenju djece, ali i odraslih iz ulice, zračio strogoćom. Posebno strog je bio u uniformi, djeca su ga se počela plašiti. Odrasli su mu se sklanjali s puta. Margot je počela inzistirati da joj se prijateljice obraćaju na njemačkom. Do tada su igre i razgovori bili vođeni na hrvatskom i njemačkom, pa nitko nije pouzdano mogao reći kada i koliko na kojem jeziku. Od sada je jezička bezbrižnost postala narušena.
Ljeto 1945. Margot i njen stariji brat Hans (Hanzika, kako su ga svi u kraju zvali) su s roditeljima morali napustili Osijek, Jugoslaviju i otići za Njemačku. Tu se pričanje moje mame uglavnom završavalo uzdisajima i napomenom da je Margot, kada je odrasla, rodila 5 sinova, baš kako je i predvidjela. Jedan od njih je postao professor jugoslavistike u Berlinu.
Zahvaljujući tatinoj upornosti, mama je ´70tih ponovo uspostavila kontakt s Margot; 1-2 pisma godišnje su bila mjera njihovog obnovljenog druženja.
Prošle godine u januaru, otprilike 2 tjedna pred svoju smrt, mama mi je posljednji put pričala priču o Margot. O 5 muških lutaka, strogom ocu u uniformi i naprasnom odlasku iz rodnog Osijeka u domovinu svojih predaka, koju do tada ni Margot, ni njeni roditelji nisu poznavali. I onda, u istome dahu, po prvi put od kada sam čula priču o Margot, mama je dodala:
"Tek kada su otišli u Njemačku, saznali smo da su od ´42. do kraja rata krili jednu židovsku porodicu u kući. Sada znamo zašto je Margotin otac bio strog, u uniformi, zašto su insistirali da im se obraćamo na njemačkom. Bojali su se.se."
“Draga mama, zašto mi to prije nisi rekla? Pa, to je najbremenitiji detalj cijele priče o Margot,” pitala sam je. Mama mi nije znala reći zašto je sve te godine prešućivala ono suštinsko, ono što cijelu priču postavlja naglavačke. Da li se i ona bojala? Čega?
Nedavno sam se srela s Margot, živi pokraj Berlina. Pričale smo uglavnom o životu njenom, njene porodice u DDRu, o za istočno-njemačke građane tada svojstvenom strahu od StaSi (Staatssicherheit – tajna unutrašnja služba DDRa), o pokušaju najstarijeg sina da 1985. preko mađarske granice pobjegne u Jugoslaviju, uhićenju i kako ga je nesvrstana Jugoslavija isporučila nazad u DDR. (Dakle, novi štof za neku novu priču o životu koji piše romane.)
Slijedeći put bih željela s Margot porazgovarati o ovome što sam vam ovdje ispričala.