Dok nisu ukinute vize, svako moje putovanje (a nije ih bilo tako često) bilo je stresno.... Da li sam skupio sve što mi treba za vizu? Koliko dana ću izgubiti u čekanju za istu i da li ću je sigurno dobiti? Sve to, a i dosta stvari pored toga, razlog su što nisam putovao koliko sam hteo.... Čekali smo taj dan kada ćemo bez viza putovati po Evropi i dočekali ga.
Nekoliko dana nakon toga otišao sam kod druga u Rim i tamo dočekao 2010. Ova godina je za mene godina putovanja jer sam stvarno dosta proputovao, a za nekoliko sati idem u Budimpšetu....
Kada smo 2007. pokretali
Nastavak priče o tome zašto smo tako uspešni
(Fejsbuk je najlogičniji način da nešto saopštite drugu do sebe - srpska poslovica)
Ceo svet se povezuje i svi utiču na sve. Svaki glas se broji, na ovaj ili onaj način. Ako ne drugačije ono tako što komunicirajući sa prijateljima utičemo na javno mnjenje. Jednog dana će se sve važne odluke donositi u skladu sa globalnim mnjenjem. To
Ja verujem u ugovore i imovinu. Moju i vašu. I verujem u vekovima potvrđene principe i praksu obligacionih odnosa. Ne verujem u revolucionarnu pravdu. Ne verujem u silu. Verujem u razum i pravo. I ne dam svoje nikome. O svome pregovaram i zaključujem nove ugovore svojom slobodnom voljom. Vi sa vašim kako se vama sviđa.
Bila nam dva evropska ministra u poseti da nam objasne kako ovo ne treba da važi za naše, da zaboravimo da je naše naše, da zaboravimo ugovore i prihvatimo "realnost" zarad evropske budućnosti. Kao da je oni drže u svojim rukama. A ne drže. Naša evropska budućnost je naša. Nije njihova, ne zavisi od njih, niti ih iko o tome išta pita.
Na Vis sam otišao sam, niko me nije pratio, nije bilo suza, zagrljaja, čak ni rukovanja. Na aerodrom sam krenuo autobusom koji sam uhvatio ispred Crkve Svetog Marka. U avionu za Split čitao sam Jatovu reviju, tekst Mome Kapora koji je uz povišen sentiment obrađivao fenomen majčine turšije. Onda sam gledao kroz prozor prebirajući pogledom po redovima cirusa i stratocirusa. Potom sam se prebacio u sedište do prolaza i poslednje minute leta proveo razmišljajući o nikad do kraja rastumačenom fenomenu seksualnog magnetizma stjuardesa. U Splitu sam kupio Politiku i popio duži espreso
Sjecam se jos one veceri kad je Zvezda prvi, zasad i posljednji, put zasjela na evropski fudbalski tron. Sjecam se kako sam tad po prvi put u zivotu cuo rafale puskomitraljeza sa okolnih brda pakrackih. Sad jesu li to bili zaostali suveniri iz onog rata drugog svjetskog, il’ je ipak bila rijec o donacijama novijeg datuma, tema je neke druge price.
Zvezda je bila sampion. Ime Darko Pancev ostace cvrsto urezano u sjecanju moje malenkosti, tada 13-ogodisnjeg pubertetlije "delije".
Protiv moje volje, domaći tabloidi su me proglasili za prvog pedera Srbije. A ja ovako skroman, kakvog me je majka rodila, sve mi neprijatno i crvenim od stida. Jure me paparaci da mi nataknu lentu i tijaru, a ja bežim kako me stiletto štiklice nose. Ne volim ja te titule, jer odmah kreću da kuju dvorske intrige da te s tog prvog mesta skinu, zato sad moram duplo da pazim leđa. Em se pazim od ovih homofoba, em sada moram da se pazim od ovih „mojih". Ali, posle nekoliko dana navikao sam se na ovu titulu i privilegije koje ona nosi.
Kakve privilegije pitate se vi?
Da li vam se ikad desilo, verovatno jeste bar jednom u ivotu, da se naizgled neresiva situacija ocas slozi, upazluje, razresi a vi u tim trenucima, uz razumljivu radost, pocnete da osecate ocaj, tugu I beznadje?! Taj konglomerat osecanja I osecaja u trenu probudi u vama nervozu, napetost,
Godinama unazad mlade ove zemlje svakodnevno zaskaču razni smutljivci skriveni u dubokoj, toploj pozadini nekad političkih, drugi put ratnih frontova, te prosto i neometano produžuju tragediju odrastanja i sazrijevanja jedne, to već slobodno možemo reći, zauvijek izgubljene generacije. Razni Bobani, Radovani, Alije, te njihovi sadašnji nasljednici nisu im ponudli ništa do praznih priča i punih cijevi za neke nove obračune u kojima bi oni opet uživali onanišući tuđim životima
Neko jednom rece da u zivotu nije toliko vazno disanje nego momenti od kojih zastaje dah. Posto se meni od kako sam ovde takvi momenti desavaju skoro pa svaki dan, ako budem pisao o svakom posebno ne bih stigao da jedem, radim ili ista drugo, a pogotovo da prozivljavam ponovo te neke buduce momente.
Na ovom postu zabranjeno je komentarisati Rezoluciju o Kosovu. Takođe, ne bi se trebalo osvrtati ni na Rezoluciju 1244. Nema potrebe pominjati predsednika Republike Srbije, premijera, pa ni pojedine ministre. Ni bivše***, a ni sadašnje. Ustav, jasno, nije poželjan u komentarima. Međunarodne institucije i njihove skraćenice, podrazumeva se - zaobići. Zatim, Kumanovska bitka 1912, sasvim je suvišna tema. A i Kumanovski sporazum 1999. Datum 28. juni se može pomenuti isključivo kao rođendan mog sina Luke. Naročito naglašavam da o SPC ne treba pisati ni pod tačkom "razno". Što znači da istorijske činjenice, poraze&podvige&ličnosti u potpunosti treba ostaviti po strani. Uključujući i one koji će uskoro ući u istoriju.
*** sa izuzetkom bivše ministarke prosvete Ljiljane Čolić. Ako se neko seti izbacivanja Darvinove teorije evolucije iz udžbenika, slobodno neka piše. Eh, ne zna gospodin Tači šta je bizarnost!
Dan je počeo kad je klinka primila poruku od jednog dečaka - pozvao je da idu zajedno u školu. On živi na pola puta i srešće se ispred njegove kuće. Kad mi je rekla da je mnogo dobar dečak,
Дачић и Динкић се у нечему слажу. Лепо је бити на власти. Мада то им није најмањи заједнички садржалац. Слажу се и да би се остало на власти није проблем удружити се и са црним ђаволом. Под условом да ђаво има довољно посланика. Слажу се и да је да би се добили гласови потребно и пожељно причати све што гласачи воле да чују. Ма колико то било глупо и контрапродуктивно.
Таква прича ради приче се за потребе овог текста дефинише као - популизам.
Tužno je gledati one ljude koji stoje sa slikama svojih najmiliji nestalih u ludilu ratova tokom 90-ih godina. Tužno je i ružno kako se sve države regiona i međunarodni organi odnose prema tom problemu, a još tužnije što i se i dalje raspiruju strasti koristeći brojke tih nesrećnika.
Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji još se traga za 14.790 nestalih ljudi. Od tog broja u BiH se kao nestalo vodi 10.512 osoba, u Hrvatskoj 2.436 a na Kosovu 1.842 ljudi.
Prema podacima udruženja porodica nestalih, od ukupnog broja nestalih, nepoznata je sudbina još 4.418 Srba, od toga u BiH 1.756, Hrvatskoj 2.130 i na Kosovu i Metohiji 532.