Danas je, najverovatnije, kraj jednog procesa i jedne zablude. Nakon skoro decenije, Kosovo je spremno da proglasi nezavisnost - vreme ispipavanje pulsa, puštanja probnih balona i sličnih akcija izgleda da se završava. Iscrpljujući pregovori doneli su samo saglasnost u nesaglasnosti - obe strane čvrsto su ostale na nepomirljivim pozicijama, sa kojih i nisu hetli da se stvarno pomere - a i nejasno je šta bi kompromisno rešenje bilo, sem možda zamrzavanja konflikta na određeno ili neodređeno vreme. Albanska strana insistirala je na nezavisnosti u okviru koje se mogu uspostaviti partikularna rešenja, recimo status manastira, a srpska je insistirala na svemu sem toga, da bi pre svega simbolički očuvala jedinstvo Srbije - de facto nezavisnost, a de jure ostvarenje minimalnih prerogativa srpske državnosti na Kosovu. Potreba da Kosovo „ostane" u Srbiji po svaku cenu ima status „incest-tabua", fantazma na kome se zasniva identitet većine Srba i dominantne političke elite Srbije - kao „srce Srbije", njena „kolevka", ono bez čega se ne može zamisliti, Kosovo je fundamentalna komponenta političkog, koliko i individualnog, etničkog „ja": biti Srbin znači imati Kosovo u Srbiji.
Brisel, Belgija - Belgijske vlasti se jos uvek bore da povrate kontrolu na ulicama prestonice nakon shto je u ranim jutranjim casovima centar Brisela iznenada pogodio Vuk Jeremic. Katastrofa se dogodila u vreme kada se vecina Belgijanaca nalazila na putu ka svojim radnim mestima, a prvi izvestaji svetskih novinskih agencija govore o neverovatno velikom broju zrtava i neprocenjivoj mentalnoj steti nanetoj belgijskoj prestonici.
Foto: Anthony Madden
Ovo nije priča o 12. martu.
Nije ni priča o tome zašto je ubijen premijer Đinđić.
Još manje je priča na temu zašto je, u jednom trenutku, Srbija između Đinđića i Legija izabrala ovog drugog. I poslušala Tijanića: “Ako Đinđić preživi, Srbija neće”. Suviše su to bolne i još uvijek svježe rane da bi neko sa strane kopao po njima. (Zato, oprostite).
Ovo nije priča ni o onom što je uslijedilo nakon 12. marta. Jedini moj komentar bi bio – živjela “Sablja”!
Ovo je u stvari priča o nama. Da li se Crna Gora danas nalazi
Ovo je naslovna strana današnjih vesti na sajtu B92.
Sve ili ništa!
Pokazalo se (opet, tvrdim) da je srpsko (liberalno) gradjanstvo samo sebi najveci i najpogubniji neprijatelj.
Pre izbora smo imali tu neku filozofiju - Ili ce biti onako kako ja hocu ili se svi bre jeˇite što se mene tiče!
...a naši će fudbaleri da letu!
Ovo bi trebalo da bude nastavak reprezentativnih uspeha koje smo ispratili u poslednjih mesec i po dana:
Crvena Zvezda u finalu Lige šampiona pobedila Jug sa 8:7 !
Šta reći?
Svi u vodu :))
Kako dosadna šema. Prozirna. Otužna. Sa izjavama insdajdera, plaćenih zabijača klinova, ... Eto, šema koja je od kraja 80-ih godina toliko puta ponavljana. Bruje naslovi žute i hiperžute štampe, elektronskih medija, ... Veliko raspoloženje međ njima, "medijima" ovih dana. Konačno, ironijo naša, po prvi put valjda za ovih nekoliko godina, čujemo poneku izjavu koja nije potekla od predstavnika režima, već iz stranke koja je stožer stvaranja demokratske Srbije. Nikada ovih godina na medijima nismo od njih čuli izjave o situaciji u državi, ili, skorije, o razlozima građanskih
Dragi prijatelju, molim Te da mi kažeš da li je onaj blog plod nečeg ozbiljnog ili da dam signal za zezanje.
Vidiš i sam da je narod zanemeo, niko nije navikao na Tebe TAKVOG!
A ako je nešto ozbiljno, javi, tu sam!
Briši smesta!
Ovo su samo dve od nekoliko PP poruka koje sam dobio od dragih ljudi, zvan sam i telefonom...pa poslušah savet i obrisah TESTAMENT! Nije mi bila namera da uzbunjujem ili maltretiram nikoga, tako se osećam nekoliko poslednjih dana i (možda je glupo...jeste sigurno!) sedoh pred Lap Top i direkt po tastaturi.
Odem ja kod mog Miše, lekara, džezera, po redovnu srčanu terapiju, zapalimo, sa lap topa Čarli Parker, piše mi Miša recepte i onda: Ne sviđa mi se ta stvar na tvojoj slepoočnici, čini mi se da se menja, da ti dam uput za Zvečansku pa skini to da ne misliš, može to da se izrodi u svašta...
E bogu fala najzad možemo da zborimo svojijem jezikom...
Kojijem svojijem jezikom?
Kako kojijem, crnogorskim, nijesi valjda mislio srpskim?
Pravo da ti rečem, komplikovana ti je to stvar…
A što?
Pušti me da finišam ono što sam počeo! Kojim crnogorskim jezikom?
Kako kojim, jedan je crnogorski jezik...
Ne avetaj jadan! Samo u Podgorici od Stare Varoši, Zabjela, Tološa, Momišića... svako govori svojim crnogorskim jezikom, da ne govorimo o Danilovgrađanima, Kolašincima, Cetinjanima, Nikšićanima, Paštrovićima, Bokeljima
Pretpostavljam, ma ne, sigurna sam, da većina roditelja misli da je najlepša stvar koja im se desila u životu, roditeljstvo.
Kada dobiješ dete misliš da ga voliš toliko mnogo da ne može više od toga. Onda, kako dete raste, kako se upoznajte, otkrivate neki novi svet zajedno, shvataš da je ta ljubav svakim danom sve veća. Kako raste ljubav, tako sa njom ide i nešto što nije baš lepo, ali je neizbežno, a to su brige.