Srednja klasa kad ustalasa,
Ona se istom vajkati stade,
"Ovaj prost narod, ta glupa masa,
Ne zna za pravce promene i nade!"
Tad srednja klasa rad opšteg spasa,
Na bunu proziva radnike krotke,
I puna gneva s' visoka glasa
Savet im daje da uzmu motke!
Al' srednja klasa čim buna stasa,
Pravcima nade trgovat ume:
"Nije ni čudo jer bilo bi ludo,
Da pravac daje koj' ne razume!"
Onda ta klasa, tog sudnjeg časa,
Za nagodbu bunovne glave nudi:
"Sad
Jugobumerska {bejbi bumeri (55+), prim omega68 } razmažena derišta, koja ništa ne znaju, koja nizašta ne haju, nekada su glumila Vudstok i decu cveća, a danas glume konaszavadizam i zasvejekrivmiloševićizam
Кажу да се историја понавља, али само зато што из ње не учимо. Па хајде да прочитамо ову кратку историјску скицу. Свака сличност са стварним догађајима је случајна:
Када је куга погодила Женеву 1530. године, све је било спремно. Чак су отворили читаву болницу за жртве куге. Са лекарима, медицинским сестрама и медицинским сестрама. Трговци су давали новац, а градска власт је давала дотације сваког месеца. Пацијенти су давали и новац, а ако је неко од њих умро сам, сва имовина је одлазила у болницу. Али онда се болници догодила катастрофа: куга је почела да јењава, а субвенције су зависиле од броја пацијената За особље болнице у Женеви 1530. није било говора о томе шта је исправно или морално. Ако куга доноси новац, онда је куга добра.
Jedina prava ljubav je ljubav prema Bogu, izričiti su crkvenodostojnici svih crkava a pre svega Katoličke i pravoslavne provenijencije. Iako nereligiozan, sklon sam prihvatiti ovakvo stanovište ali nekako ne do kraja, jer mi na pamet padaju rječi Gospoda našeg Isusa Krista: Voli bližnjeg svog kao samoga sebe! Voleti, ljubiti, ljubav, daklem, prema Sinu Gospodnjem, je takorekuć jedna od vrlo značajnih sugestija ako ne i zakona koje je propisao.
Sveti Avgustin, inače meni neomiljena osoba, za divno čudo, izrekao je nakoliko veoma prihvatljivih misli o ljubavi:
Ašokah je nasledio carstvo svog dede Ćandragupte i pokušao vladati na isti način. Prvi uspešan imperijalistički poduhvat mladog vladara doveo ga je neposredno do dijalektičkog okreta političkog morala. U osmoj godini svoje vladavine (oko 265 godine pre nove ere) Ašokah je osvojio zemlju Kalingah (današnja Orisa) koja je na istoku njegovo carstvo delila od morske obale. Njegovo carstvo se tako proširilo od Afganistana do obala Bengalskog zaliva.Ali pobeda je postignuta uz cenu ogromnog krvoprolića neprijatelja da se Ašokah zgrozio i jednom za svagda odustao od zavojevačkih sredstava
Ovako nešto kad vidim, setim se da smo šampioni dovitljivosti.
Samo treba povod da se to ispolji.
Lepa reč, ne znam zašto mi pada napamet u poslednje vreme, ali nema ni veze.
Otvaram blog za koju god temu, tamo kod Zili smo ga zapušili, srećom je zatvoreno, pa da pređemo u moju kafanu.
Poruka na margini (Budimac™), drugu Omegi, pošto vidim da se raznežio tamo na kraju bloga, kad je napokon shvatio da je preterao: druže, ako te opet banuju (a neće), kod mene možeš uvek da gostuješ, makar i namazan ivermektinom i palmotićevom kremom.
Koju sliku da stavim?
ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser
coincidentia oppositorum
Vremenom se sve polako sredilo. Iako svesna kulturnog obrasca u koji sam doneta, putem rode, ako bih se sprdala, a kako nas uče naši vajni roditelji ali i vaspitači u obdaništu sve dok smo previše mali za reč seks, a ako se ne bih sprdala, putem roda, što takođe nije jednoznačno (kakav morfološki sinhronicitet, ha), trebalo je nekako da se snađem, pošto nisam imala hrabrosti za beg iz kulturnog dolapa u neku divljinu. Šon Pen mi se smeje nakon što se otrujem borovnicama. Ah, da, to nisu bile borovnice, nego otrovne bobice (morfologijo, čuješ li me). Elem, master, doktorat, posao na univerzitetu, pa na institutu, posvećena kao verski fanatik, ekskjuz maj frenč, zauzimali su porcije vremena budnog stanja. Deo vremena, koje smo, kulturnim konsenzusom, nazvali slobodno, zauzeo je hobi, zvani, stolarska radionica. Da li treba da bliže da opišem, posh drvodeljanje. U sopstvenu odbranu izjavljujem da je kreativnost, ili makar otvaranje vrata kreativnosti moj motiv za pohađanje ovakvog kursa. Dala sam sebi dozvolu da istražujem svoju podsvest, tako reći da skočim sa ponte u dubine iracionalnog, držeći se čvrsto za materijalni objekat kakav je čekić, jedan od prvih, samim tim fundamentalnih alata, koji počinje da razdvaja hordu majmuna lovaca od horde majmuna lovaca koji imaju ideju. Bio je tu još neki stolarski alat, da ne zaboravim. Otpočela sam da pohađam časove sve u cilju da stvorim nešto, koristeći mozak, nešto što nije samo misao. Nešto konkretno, opipljivo. Valjda je to posledica onoga kada si u mladosti ona tatin sin ćerka.
ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser
jebana ikebana
Ostavimo Ego, svakako ometajući faktor, po strani na čas. Recimo da se kreativnost širi poput zaraze i da jedne na stvaranje noviteta nagone noviteti nekih drugih. Mentalni procesi koji iznedre apstraktni objekat sastavljen od ideja (pada mi na pamet već spomenuti Pink Floyd i njihovi čekići, deset hiljada čekića/mozgova od kojih svaki može da skuca deset hiljada eksera/ideja) jedinstveni su za ljudsku životinju, životinju koja se od srodnih životinja razlikuje po proizvodnji i kondenzaciji ideja.
Ono što joj/nam to omogućava je jezik.
Akademsko pozorište osnovala je grupa studenata Beogradskog univerziteta 19. septembra 1922. godine. Potpisnici osnivačkog akta u bašti kafane hotela "Moskva" bili su Aleksandar Janković, student prava i Božidar Kovačević, student filozofije. Predvođeno Matom Miloševićem, Milanom Dedincem i Jurijem Rakitinom od svog nastanka bilo je avangardno i okrenuto novim piscima i modernom teatarskom izrazu.
Ех, наслов ко наслов...
Никада није ни било рата, барем оног правог, а ни тог неправог у иоле оштријем облику (ваљда је таква генерација била (и остала)), између следбеника црног и белог блуза.
"Црни":
http://www.youtube.com/watch?v=cGs-b3sNBqA
"Бели":
http://www.youtube.com/watch?v=kUGEikZBHvo&list=PLHlE2fgsqRwYb2DcIsJvemr6_c_W65o4F&index=3