Čitajući Čehova, Kamenskom je u oko uletela muva.
Pošto danima nije uspevao da je iščačka odatle,
kad mu je već svega bilo dosta, stane ti Kamenski
pred ogledalo, duboko se skoncentriše
i jednim odlučnim „Boc!" nabode muvu
i čačkalicom je izvadi iz oka.
Posle su ga čak i zvali da o tome
govori na radiju.
O romanu "Nešto što strašno podseća na život" (Akademska knjiga, Novi Sad, 2019), Slavku Matkoviću, Gradskoj kući, subotičkim samoubicama, grupi Bosch+Bosch, idejama, idealima, intelektualnoj i ljudskoj doslednosti i umetničkom življenju bez ostatka...
U intervju za TV Suboticu sa Miletom Tasićem :)
Za jedino izvesno pamćenje koje ima, ubeđuju ga kako nikad nije postojalo. Zemlja koju voli nezaustavljivo se raspada, uz „teorije" kako nikad nije ni trebalo da bude stvorena. Dezintegrisane, slike jednog sveta koji sve manje postoji jutros su ga vratile u Rijeku - grad koji je zbog njegovih građevina, mirisa i vetrova oduvek voleo. U vreme održavanja Jugoslovenskog bijenala mladih, sa Alanom i Artom Loverom, tamo je redovno
Nebojša Milenković, "Savršen antitalenat za sreću", Erotsko psihološki triler, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021.
Onemogućeni da promene život kojim nisu zadovoljni, junaci romana balansiraju širokom skalom raspoloženja, od depresije do orgastičke euforije, u isti mah oslobođeni i sputani težnjama ka erotskim i profesionalnim ispunjenjima. Savršen antitalenat za sreću višeslojna je priča koja teme ljubavi, braka, preljube, seksa, masturbacije, straha od samoće i napuštanja - ali i lične i kolektivne tabue - osvetljava iz različitih vizura, te je i čitalac, umesto da se opredeljuje, motivisan da prihvati i razume. Iskustveno potvrđujući Frojdovu tezu da svaki seksualni čin predstavlja proces koji uključuje najmanje četiri osobe, akteri romana uviđaju kako ishod onog što je u životu najvažnije uglavnom odrede okolnosti.
Smeštajući radnju u period od početka opsade Sarajeva do dana u kom je ubijen premijer Zoran Đinđić, povezujući ove događaje, Milenković piše o malom čoveku koji se, mimo svoje volje, našao u epicentru istorijskih lomova. Skupa sa akterima, ravnopravan junak ove knjige je i jezik kojim je pisana - saglasno Nabokovljevoj tezi da najbolji siže literature svakog pravog pisca predstavlja sam stil.
S izdavačkim popustom knjigu možete poručiti direktno od izdavača - Akademske knjige na ovom linku.
Online tribina o kulturnim politikama u SFRJ i državama nastalim nakon njenog raspada, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 29. novembar 2021.
Učestvuju: Miljenko Jergović, pisac, Dino Mustafić, reditelj, Radina Vučetić, istoričarka, Teofil Pančić, novinar i Duško Radosavljević, politikolog.
Urednik i moderator: Nebojša Milenković, muzejski savetnik MSUV
Da li kad pomislite na Jugoslaviju i vi prvo pomislite na njenu kulturu i umetnost — i da li se, kad je SFRJ u pitanju, uopšte može govoriti o jednoj, jedinstvenoj kulturi — ili je upravo kultura generisala destruktivni nacionalistički naboj koji je tu državu na kraju razorio?
Je li SFRJ zbilja bila najautonomnija i najotvorenija ne-komunistička komunistička zemlja na svetu, kako je o njoj 1966. pisao američki magazin Tajm ili je pak reč o zemlji u kojoj su slobodoumne ideje i rigidne i apsurdne zabrane funkcionisale istovremeno?
Ne mogu da verujem da je uspelo!
radujem se ko ovo majmunče...
Ovi monopolisti se ponašaju kao da se sva istorija usmerila na to da se oni pojave na svetu.
Milovan Đilas [1]
Čije su naše institucije kulture?
Kakve se poruke iz njih šalju?
Kome se one obraćaju ― i da li je u njima ama baš sve dozvoljeno?!
Samo su neka od pitanja koja u poslednjih 50-ak dana sebi mogu da postave posetioci i uposlenici u novosadskom Muzeju savremene umetnosti Vojvodine ― od kada na vratima jedne od kancelarija MSUV, ispod imena dvoje kustosa, uposlenog PR delatnika institucije i jednog bivšeg direktora, imaju priliku da se susretnu sa "izloženim" likom Josifa Visarionoviča Staljina.
Šta, dakle, traži Staljin u Muzeju