Neka čudna i zla vremena su došla, uzburkani su duhovi svuda i deluje kao da se zla sen apsolutne, totalitarne mržnje iznova nadvija nad nesrećno Čovečanstvo. Interesantno, samo po sebi, da naporedo sa tom mračnom silom koja očito živi sa Čovečanstvom, i u njemu, otkad je sveta i veka, uvek postoji i neki tračak svetla, određeno nadanje da će doći lepša, bezbrižnija budućnost. Danas, dojam je, ti strahovi i nadanja se opet mešaju u kovitlacu
Vrata kao zastita od direktnog pristupa nasem domu, cuvari mira, prepreka i poziv, odvajkada uz ljude. Granica izmedju spoljnog sveta i naseg, intimnog. Na njih se zvoni, udara zvekirom, ona se tresnu u besu.
Ipak, najromanticnija vrata su mozda u cuvenoj izreci, kako kaze moja drugarica: "Dodje maca na vratanca". Ako ne racunamo onaj deo kada dvoje zaljubljenih zatvore vrata iza sebe.
Mozda su odvajkada posebno uzbudljivi ti susreti jer su tacno na medji. Neko je tu, a ipak nije usao unutra u vas zasticeni svet. Tu spadaju i zapricavanja na stepenistu ako postoji
Video sam te sinoć kako ulećeš u Maxi
danas si mi mahala pre ulaska u taksi
sutra ću te čekati na putu do Kineza
da li te od mene podilazi jeza?
život,
opori miris magle
iz šoljice čaja,
osećaj toplote
u stopalima
oslonjenih na rebra radijatora.
život,
kroz prozorska okna i
pogled na crno-belo platno
i jednolične krovove
nanizanih kuća
i tursku kaldrmu
delimično pokrivenu snegom,
stariju
od vremena.
život,
i žena odevena u crno,
bezlična,
hita po
mrvicu hleba
i kantu bukovog drveta.
i zvuk tišine
beživotne sobe
Ako u 2017. krenem, redosled još ne znam ali kandidati su svakako:
- zloupotrebljivači dece u svim vidovima propagande
- oni što parkiraju ispred ulaza, stepenica i požarnih prolaza
- vlasnici ugostiteljskih objekata koji đubre prazne u kontejnere za građanstvo
- uvoznici koji lepe etikete na srpskom preko originalnih etiketa
- svi koji stanu sa 4 migavca samodakupeburek, samodapokupede,
Dokonam,
dok anđeli spavaju, pa razmišljam šta su naši praroditelji, Adam i Eva (nema prezimena u originalnom tekstu pa ne znamo koje su nacionalnosti bili, ali po geografiji sudim da su bili Indijci), zapravo napravili do te mere da smo svi potonji rođaci kažnjeni tako drastično da moramo stalno da trpimo neke boli i da živimo u nesavršenoj egzistenciji?
ovako izgleda novi kostim, sija na sve strane, kako irske vile zapovedaju,
dakle, spreman je.
Mića i momci sve stvari raspakovali, namestili kako su znali, da može kol'ko tol'ko da se živi, a ja ... Da nije bilo tableta za smirenje, sigurno bih završila u ludnici, a s njima sam ti bila k'o u nekom bunilu. Vučem se k'o prebijena, ne znam zašta sam pošla, ne razumem šta mi govore... Onda se zavučem u neku od onih neokrečenih soba i tako, gledam u zidove i ćutim. Mića psuje, Mirko ga smiruje, Bole hoće da se vrati u varoš, Mirko ga smiruje, ja plačem, Mirko me smiruje... Nikad nam to dete nije bilo tako privrženo, nego tad kad sam ja bila na ivici. Aj, mislim se, bar