Mislim, ne pratim čovekov rad, ali ono nekako što se provlači kroz čaršiju je da je baš on viđen za lik Premijera kada se okonča Vučićeva era. I drugo nešto, kada bih izvukao iz smeća kojim slučajem, recimo kada bih čekao red kod automehaničara pa ne bih imao pametniju ideju i ne bih znao kako da ubijem vreme, znači čak i kada bih u tom imaginarnom slučaju uzeo smetlarnu partijsku gazetu od Informera u ruke, i čak kada bih i kojim slučajem naišao na ove uzvišene u svem tom smeću misli državnih "intelektualaca" - mislio bih da se taj Borko izgleda stvarno jeste profilisao u nekakvog budućeg аутстендинг lidera. Međutim, da li su stvari baš tako jednostavne?
Ne, ne želim da se bavim problemom humanitarne drame kroz koju prolaze lokalne zajednice, počev od ostrva Kosa, pa do Đevđelije, Preševa, Beograda, Subotice, i sve do mađarske bodljikave žice, i šta će biti sa ovim nesrećnim ljudima. Činjenica je da se taj nemir sada prelio na naše prostore, i šta će biti sa tim ljudima posle leta, to niko ne zna. Novi Sad još nije dotakla ova realnost, tako da je nismo svesni izbliza, još uvek ne. Hteo sam o drugom problemu: o neadaptiranim, o neasimilovanim, ili asimilovanim ali na svoj, bahati, sociopatski način, izbeglicama iz naših unutrašnjih, postjugoslovenskih migracija.
Zahtevam da policija i tužioci primenom zakonskih ovlašćenja pronađu i uhapse ovog kretena.
„Nešto mi je bledo ovo dete“, rekao je dr Spasić i ta usputna rečenica odvela je Mišu u sobu u kojoj je sve bilo belo, zidovi, stolice, ram oko slike nekog strogog čike.
„Neće ništa da boli“, rekla je teta u belom i izdajnički zabila iglu u prst naivnog deteta koje je sedelo u Radinom krilu. Sam ubod iglom u prst i nije toliko boleo, sigurno ne da opravda onoliki vrisak koji je rasparao julsko jutro i secnuo prolaznike na ulici; boleo je nož izdaje u srcu mališana koga su slagali. Zato toliki vrisak I zato toliki bes kad su mu ponovo prišli
Mislim da, bez imalo pardona, tzv. rijaliti „Parovi" treba da se zabrani, jer taj polusvet koji se tamo pući, krivi i prenemaže treba da se skloni iz medija i protera u mrak gde i pripada. Ako već ti džiberi i džiberke ne mogu da se sklone iz medija zbog tipično naših sentimentalnosti prema svakom obliku džiberluka, onda makar treba da se pomere u neki termin iza ponoći, što znači da bi opet bili u mraku. Samo neka ih sve skupa nosi đavo i neka se sklone iz prajm-tajma i sa svetla dana. Bio bi to suštinski reformski akt, važniji od, na primer, uvođenja eura u Srbiju ili od donošenja novog ustava o kome se, eto, ovih dana zdušno ćakula po čaršiji. Jer dok je tih „Parova", onako nakaradnih i nakrivo nasađenih, neće nam valjati ni jedna valuta i ni jedan ustav nam neće biti potaman. Mislite da preterujem?
*NRH - Нова Република Хрватска
Kao što su posetioci mog mrežnog unosa tokom prethodne decenije možda mogli naslutiti, vučem jevrejsko poreklo iz Broda na Savi, kako se zvao u dane monarhija, odnosno Slavonskog Broda kako je bio poznat u svojim socijalističkim danima. Ovih pobedonosnih dana moj brat Boki, većnik beogradske jevrejske zajednice i ja, Srki da Hustlah, odlučismo, po prvi put u životu, posetiti rodni grad našega tate i naše bake. Imali smo tamo šta i videti.
Prvi radni dan u Narodnoj banci, posle tolikih godina, Radi je ličio na početak nekog filma u kome glumica zaspi u 1938., na peščanoj plaži rajskog ostrva, sa livrejisanim poslužiteljem koji je vodi do radnog stola, čajem i sendvičima koje raznosi servirka u 11 sati, u kancelariji sa tepisima i lusterima...pretapanje...i budi se na goloj hridi na obali sivog, ledenog mora, u Radinom slučaju u prizemlju zgrade Poštanske štedionice na kojoj su još rupe od metaka, na uglu Cvijićeve i Kneza Pavla koja se sad zove 29. novembra, u velikoj
Moja sestra Aleksandra ima dvojicu sjajnih sinova.
Stariji se zove Đorđe,
a ime je dobio po mačku koga smo mnogo voljeli.
Mlađi Mihajlo ime je dobio po dedi, ljudini, ličaninu, ocu naše majke Ljudmile. Obožavam obojicu i teško mi je povjerovati koliko su moji sestrići već porasli.
Nego ovo želim da vam ispričam.