Onomad, dok sam jednom rukom peglala, drugom pokušavala da ne sapalim večeru, a trećom kačila novi turnus veša, na prozoru u svet, zvanom televizija, počeo je dnevnik, kome sam mogla da posvetim samo jedno uvo, jer je drugo očekivalo poziv poslodavca, u cilju slanja izveštaja o potencijalnom referendumu na temu slovenačko-hrvatskog pograničnog čupetanja.
- Maaama! Gde su moje čarape?
- U fioci.
- Gde je fioka?
- U ormanu u hodniku.
- Gde je hodnik?
- Ućuti već jednom, gledam dnevnik...
Da, ostavio. Mada, ovako, kako stoji u naslovu, zvuči kao da se to desilo juče-preključe. Ne, desilo se pre četiri godine. Da sam ih ostavio pre neki dan, ovo pisanije ne bi imalo pravu težinu, jer bi se nad čitavom vešću nadvijala neugodna mogućnost da možda neću izdržati više od nedelju dana i da ću postati „uživalac-povratnik". Ovako, posedujem „staž", dovoljan da priča zavredi i nešto respekta :)
Kako? Imam dvodecenijski minuli rad kao podanik duvanskog dima. U poslednjoj etapi sam bio „izašao" na oko dve pakle dnevno. To je, priznaćete, puno. Često bih
U jednoj grupi je primjerak od 200 ljudi. Svi su zavrsili srednju skolu i rade kao auto- mehanicari. Sad neki su bolji neki gori, nebitno.
Druga grupa ima isti broj ljudi; zavrsili su visu ekonomsku. Rade u administraciji. Privatnih firmi, il' drzavnih, opet nebitno.
Treca grupa su fakultetski obrazovani ljudi. Fakultet filozofije; Vecina ih radi u prosvjeti. Kao ucitelji srednje, il' osnovne skole.
Cetvrta grupa, brojcano ista kao predhodne tri, sastoji se od ljudi sa titulama doktora. Rade vecinom kao profesori, neki se bave istrazivackim radom. Doktorat moze biti iz oblasti
Možda ipak ima boga, mada bez državnog tužilaštva, suda i medija, ne bi od njega bilo neke vajde. Bar sudeći prema njegovom dosadašnjem tolerisanju zla koje najosetljivijem delu čovečanstva – deci, nanose njegovi zemaljski administratori. Najčešće nekažnjeno. Ili kažnjeno poput slovenačkog katoličkog paroha, Slavka Štefka koga je, onomad, sud u Ptuju kaznio sa godinu dana i pet meseci zatvora, zbog seksualnog zlostavljanja četvoro dece. Uz to mu je sud zabranio da ubuduće drži časove veronauke deci, kao i da im se približava na manje od sto metara, a ne sme ni da ih zove. Njegov poslodavac, katolička crkva ga, tim povodom, nikako nije kaznila, verovatno jer su aranžmani za letovanja na Baliju već popunjeni.
Ali je zato, njegov kolega po poslu i neljudskosti, 62-godišnji paroh Franc Frantar, juče konačno, fasovao aps. Kako njegov advokat reče, u ljubljanski zatvor »Dob« je došao dobrovoljno. Jedino što još mora da nađe nekog ko bi mu poverovao, jer pomenuti sveštenik već deset godina beži kako od suda, tako i od kazne koju mu je sud, zbog pedofilije odredio. Naravno da mu to ne bi uspevalo tako lako da mu njegov poslodavac, u bežanju od ovozemaljske pravde, nije zdušno pomagao. Iako je pomenuti sveštenik seksualno zlostavljao dete.
ovo su misli kojima sam započela današnji dan:
"dabogda crkla ako još jednom izađem na ulicu posle 19h",
zatim
"ne probudila se dabogda ako još jednom sednem sama u restoran" (čuj, restoran - neka zovu oni to kako hoće, neka na vratima piše i dom kulture - ja mislim da je to ona stvar koja se zove mehana)
pa još
"ne videla više bela dana (dabogda) ako još jednom sednem u neku mehanu, ovde, u gračanici, sama, da jedem, i upustim se, povrh svega, u razgovor s nepoznatim" (nije greška - to jeste "razgovor s nepoznatim")
pa
Opet u Beoizlogu, u „Paleti“ pijem produženi s mlekom, doduše posle podne i pišem, prisećam se. Zašto baš danas, novembra 2008 godine, zašto baš o tome? Bilo bi besmisleno i traćenje vremena tražiti nekakav logičan razlog. Kako reče P. Mabij (ponavljam se!) : „Logika odana sluškinja, nudi lažna rešenja.“
Elem, Subota, 18. April 2007 godine, pre doručka
Poslednjih desetak martovskih dana stalno sam putovao do Novog Sada. Za tridesetak minuta putovanja upoznavao sam se sa novinama koje sam uočavao, prepoznavao mesta za koja me vežu lepe uspomene, a na kojima su izgrađene nove poslovne i stambene zgrade u betonu i staklu. Pomalo bezdušno za mene naviknutog na jednostavnost življenja, nenaviknutog na pompeznost, naglo menjanje stvari iako nemam ništa protiv novina ako imaju svrhu, upotrebnu vrednost u trgovačkom i etstskom smislu. Pa, čak i onda ako nemaju to, a drugima se sviđa, vide nešto što ja ne mogu.
Naročito me se dojmila Temerinska petlja, još uvek nedovršena, tera se samo pravo preko auto-puta, prilazni putevi još ne funkcionišu, sade zelenilo, ispod, auto-put u jadnom stanju, od krpljenja, iako se godinama obnavlja, dopunjava...
Potaknut neverovatnom količinom agresije i suštinskim nerazumevanjem i nedostatkom empatije u komentarima na Brajovićevom blogu, osećam se pozvanim da iznesem neka svoja fragmentarna razmišljanja:
1. Poslednjih mesec-dva bavim se inte
gracijom jednog izlečenog narkomana
Odavno već dugujem ovaj tekst. A i čim grane sunce ja počnem da razmišljam o odmoru. Za one koji nemaju pojma o čemu pričam, neka pogledaju prva dva dela tunižanske avanture.
Tunis, početak jednog divnog prijateljstva
Ovo je u neku ruku user’s manual za samostalni obilazak severnog dela Tunisa, tj. glavnog grada i njegovog bliskog okruženja – Kartagine i Sidi Bu Saida.