U stvari, već dugo imam na umu da napišem par pričica o dobrim ljudima koje sam sretala silom (ne)prilika, primorana da šetkam po raznoraznim čekaonicama i ordinacijama. Nakupilo se tu podosta materijala, ali nikako da privolim sebe da sednem i uobličim ta iskustva u nešto što bi bilo čitljivo. Sve se nešto femkam, pa kao, ne umem, pa kao ne znam kako bih... A zapravo sve vreme grešim dušu o ljude o kojima je vredno pričati, jer rade svoj posao pošteno, profesionalno i čak, na momente, i daleko bolje i humanije nego što im to stroga pravila profesije određuju.
Na žalost, i ovog puta ću tu temu zaobići.
*
Ujutru, hvatam gradski autobus do zapadne stanice. Odatle polaze marsrutke i zajednicki taksiji za Kočkor - moju danasnju odrednicu.
Vozac autobusa divlja, i na kruznom toku juri pravo na drugo vozilo. Stojim na prednjoj platformi, gde nema guzve, i lepo vidim da ce se sudariti. Jeste da ima prvenstvo, ali valjda ne zeli epitaf sa tekstom: 'Ovde lezi onaj sto je imao prednost'.
Snazno gazi kocnicu - i ja letim na pod. Ne mogu da zaustavim pad iako pokusavam da se uhvatim za neku rucku, a i putnik do mene bezuspesno nastoji da me pridrzi.
Psujem ga na sav glas.
Pričević, selo udaljeno 14km od Valjeva, na raskrsnici puteva za Pecku i Loznicu. Lepo selo, razbacano po brdima, rekao bi čovek da je Tvorac baš bio raspoložen kad je ovaj krajolik oblikovao. Šume, livade, malinjaci i šljivici se smenjuju po obroncima.U centru sela par kuća stisnutih oko pošte, prodavnice, zadružnog doma i dve kafane – obe čuvene po jagnjetini s ražnja. Sad uglavnom prazne, ako se ne računaju oni koji čekaju autobus, pa svratili da sklone glavu u hlad. Malo dalje škola za 27 učenika.
I ušće Obnice u Kamenicu, ili obrnuto, zavisi koga pitaš. Na
Naša nova stara i umorna kuća - na lokaciji - osim brdovitog i šumovitog placa u koji je usečena ima i nekoliko prostorija sa velikim prozorima koji se ne otvaraju pa su napravljeni iz jednog komada stakla.
To zbunjuje manje ptice, pogotovo u prostorijama gde su takvi prozori na dva suprotna zida, pa nekad pomisle da mogu tuda da prolete.
„I was the shadow of the waxwing slain By the false azure in the windowpane; I was the smudge of ashen fluff - and I Lived on, flew on, in the reflected sky."
Mnogi što su odrasli ili proveli više vremena na selu su imali prilike da u ruci drže pticu koja je upravo uginula. Tužno iskustvo posebno naglašava njihov neukočeni vrat koji je „mekan" kao vrat onih veštačkih kučića kojima se klati glava u nekim kolima dok se kreću.
Mi ćemo novim mladim drvećem i žbunjem pokušati da ptičicama ubijemo iluziju da se kroz providno staklo može proleteti.
Dosadne li godine, AD2023, kiša pada skoro svaki dan. Ali izgleda da će polako prestati. Dani su značajno topliji. Miris proleća u vazduhu je jak, prejak, pa je čak i stari hrast digao ruke i počeo polako da lista.
Ne sumnjam da su brojne paralele napravljene tokom vremena između prirode koja vlada ovim delom sveta i ljudske prirode. Ljudi vole da se nadmeću, pa to nije neobično, ali ne tek sa bilo kim - ne, ne: samo sa najvećim, with the baddest of the Bad Asses, što bi se reklo. Tu se vidi prava mera čoveka, hoće da kažu merenju skloni. I jako vole znak jednakosti između takvih sila. Ima i onih koji veruju da pobeđuju, i broj im nije mali.
Od istraživanja na temu etničkih stereotipa na Balkanu posle najnovijih ratova, izdvaja se ono koje je sproveo Nebojša Petrović. On je 2002. godine istraživao mogućnosti pomirenja između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Prema rezultatima tog istraživanja, Srbi i Hrvati jedni druge vide gotovo identično i ta slika je donekle, ali ne preterano, negativna. Bošnjaci
Emisija Plavi krug, RT Vojvodine, 24.maj 2014.
Autorka emisije: Staša Jamušakov
Gost: Stari i Novi Nebojša Milenković