AleXandar Lambros
Puno saučesništvo hrvatske katoličke crkve s ustaškom diktaturom ozvaničeno je 26. juna 1941. kada prilikom svečanog susreta najviših dostojanstvenika crkve i poglavnika, monsinjor Stepinac jamči Paveliću "vjernu i lojalnu suradnju za veliku budućnost naše domovine". Saradnju koju primas Hrvatske potvrđuje u brojnim javnim prilikama, često prisustvujući i svečanostima ustaškog režima i okupacionih nacifašističkih snaga.
Prije 1941. Hrvatska katolička crkva godinama je trpjela nepravde i šikaniranja. Bivši monarhistički režim jugoslovenske države koji je bio pod srpskom hegemonijom uvijek je favorizovao srbopravoslavnu vjeroispovjest na štetu drugih obreda (koje je režim samo tolerisao) . Ali potpuna i aktivna podrčka hrvatskog katoličkog klera ustaškoj diktaturi nije prosto reakcija na višegodišnje nepravde, nego je to aktivno učešće u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske zamislio nacifašista Pavelić a podrzali Hitler i Musolini. Uostalom, duhovno uporište ustaške ideologije predstavlja najmračniji katolički fanatizam.
Po mišljenju istoričara Falkonije u saučesništvu katoličkog klera s Pavelićevom diktaturom "odlučujući je bio krajnje vjerski karatkter ustaškog pokreta koji je u izvjesnom smislu želio da obnovi staro hrvatsko kraljevstvo koje je imalo vazalski odnos prema Papi". Poglavnikov pokret "u ime Boga" karakteriše ekstremni katolicizam koji ga jasno razlikuje od njemačkog nacionalsocijalizma i italijanskog fašizma; već u godinama ilegalne aktivnosti Pavelićev pokret je pridobio mnoge aktiviste u djelovima hrvatskog klera i bez pune podrške veoma rasprostranjene i hegemonske katoličke crkve hrvatska država ne bi mogla ni da nastane.
Gotovo svi katolički sveštenici i njihova bratstva daju, dakle, punu i osvjedočenu podršku novonastaloj ustaškoj diktaturi. Podršku koja ide čak do gordog i otvorenog saučesništva i poslije prvih etničkih pokolja. Kao primjer navešćemo jedan članak koji je 10. aprila 1942. objavljen u novinama "Vrhbosna", a čiji je potpisnik Dragutin Kamber, sekretar sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića: "(Možemo) ustvrditi, bez bojazi da budemo opovrgnuti, da smo se mi hrvatski katolički svećenici od samog početka našli u veoma velikoj većini na strani onih ljudi koji su pripremili došašće Nezavisne Hrvatske. Ova država je naša tvorevina."
Godine 1941., 21. aprila službeni organ Zagrebačke nadbiskupije, "Katolički list", komentarišući napad na Jugoslaviju od strane nacifašističkih trupa, dolazak Pavelića u Zagreb i uspostavljanje ustaške diktature, takve događaje pripisuje "Svemogućem Proviđenju":Isti ovaj "Katolički list" - čiji je pročelnik nadbiskup zagrebački monsinjor Stepinac - u broju 41 od 7. juna 1941. objavljuje članak pod naslovom "Nezavisna Država Hrvatska", čiji je potpisnik kanonik Janko Penić (urednik časopisa), u kojem se slavi ustaški diktator Pavelić: "Poglavnik je vratio katoličkoj crkvi njenu drevnu, tradicionalnu božansku vlast koja je u staroj Jugoslaviji znatno trpjela. Poglavnik posvećuje veliku pažnju vjeri i čudima".
Puna podrška hrvatske katoličke crkve ustaškoj diktaturi uspijeva da potvrdi čak i antisemitski fanatizam. O tome svjedoči katolički časopis "Glasnik sv. Ante", po statutu posvećen kultu Sv. Ante, koji u broju 5-6 iz juna 1941. piše:
"U Hrvatskoj ima preko 30.000 Židova. U zagrebačkoj oblasti ima ih 12.000... U našim najsiromašnijim krajevima (Lika, Hercegovina, Gorski Kotar, Dalmatinska Zagora i dalmatinski otoci) nema nijednog Židova zato što tamo nemaju prigodu da pljačkaju. Poglavnik je izjavio da će židovsko pitanje biti korjenito riješeno".
"Križarska" propaganda predstavlja bogohulnu mješavinu ustaške apologije i vjerskog fanatizma, kao što piše u časopisu "Nedjelja" od 6. jula 1941. :"ustaška Hrvatska biti će Isusova i naša, i ničija druga. Sav hrvatski narod, od našega voljenoga Poglavnika do najmanjega djeteta, osjetio je u ovim danima Isusovu ruku". Mjesec dana kasnije "Nedjelja" objavljuje članak pod naslovom "Križari u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", u kojem se tvrdi: " Kako god čvrsto vjerujemo u Boga tako čvrsto vjerujemo u Poglavnika... Ispunjava se Pravda, padaju naši protivnici". Razni predstavnici križarskih organizacija koje su rasute po provincijama kao ona u Gospiću (na čijem se čelu nalazi ustaški prefekt Jurica Frković), sarađuju na organizovanju masovnih pokolja. Za vrijeme jednog prijema priređenog za "Križare" u jesen 1942. monsinjor Stepinac će ih ovako pozdraviti: "Neka nas današnji sastanak posluži kao nadahnuće vašem radu i neka bude potvrda radnog i svestranog obilježja vaše organizacije".
Puno saučesništvo hrvatske katoličke crkve s ustaškom diktaturom ozvaničeno je 26. juna 1941. kada prilikom svečanog susreta najviših dostojanstvenika crkve i poglavnika, monsinjor Stepinac jamči Paveliću "vjernu i lojalnu suradnju za veliku budućnost naše domovine". Saradnju koju primas Hrvatske potvrđuje u brojnim javnim prilikama, često prisustvujući i svečanostima ustaškog režima i okupacionih nacifašističkih snaga: u svojstvu zagrebačkog nadbiskupa Stepinac, na primjer, prisustvuje svečanom otvaranju Sveučilišne nedjelje za njemačku i hrvatsku vojsku 1941. te inauguralnoj svečanosti Kongresa koji je organizovan u Zagrebu 28. oktobra 1941. (u čast proslave godišnjice fašističkog marša na Rim)."Narodne novine", službeni organ Nezavisne Države Hrvatske, od 5. maja 1941.objavljuju "Zakon o vjerskom prekrštavanju", potpisan od ministra obrazovanja i bogoštovlja Mile Budaka i poglavnika. To je zakonski akt koji se nalazi u funkciji programa etničko-vjerskog "čišćenja", već najavljen u javnim nastupima ustaških poglavara, a koji predstavlja brutalan diktat Srbima (hrišćanskopravoslavne vjere): ili se pokatoliči ili ćeš umrijeti.
"Katolički list", službeni organ zagrebačke kurije, 15.maja 1941. objavljuje cirkularno pismo iz ureda monsinjora Stepinca koje određuje Srbe kao "otpadnike Katoličke crkve", i oduševljeno pozdravlja donošenje zakona koji obavezuje pravoslavce da se prekrste u katolike. Iste novine 31. jula 1941. potiču ustašku diktaturu da ubrza proces nasilnog "prekrštavanja".
Godine 1941. 13. jula, dok etničko-vjerski pokolji traju već nedjeljama, udbinski župnik, don Mate Mogusa, propovijeda svojim vjernicima:
"Do sada smo radili za katoličku vjeru molitvenikom i Isusovim križom. Došao je trenutak da radimo puškom i samokresom. Protjerajmo iz Hrvatske ili istrijebimo srpski narod. Biti ću sretan kada Hrvatima podijelimo srpsku zemlju.Ustaše će se boriti bespoštedno i nemilosrdno će trijebiti sve one koji nisi vjerni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku i osnivaču. Gledaj, narode, ovih šesnaest ustaša pokraj mene. Oni imaju šesnaest tisuća kuršuma u pripojasnicama i ubiti će šesnaest tisuća Srba".
Nasilna "prekrštavanja u katolicizam na koja ustaška diktatura obavezuje srbopravoslavce zakonskom normom integralni su dio programa etničko-vjerskog "čišćenja" koje čini osnovu Nezavisne Države Hrvatske kako su je zamislili nacifašisti. Jedna zločinačka praksa koja se revnosno sprovodi i koja opija hrvatsku katoličku crkvu. Broj 38 novina Zagrebačke nadbiskupije, "Katoličkog lista", obavještava da je "cijelo selo Budimci prekršteno u katolicizam 14. septembra 1941. Franjevački fratar Sidoje Šolc izvršio je pripremne radnje. Ovoj svečanosti su prisustvovali razni svećenici i prefekt Baranje. Za vrijeme završnog banketa razgovaralo se i nazdravljalo u čast Poglavnika i Hrvatske".
iz knjige "Nadbiskup genocida" Marka Aurelija Ravelija
u izdanju "Jasena", Nikšić a u prevodu Lazara Macure
- nastavlja se -
pogledati i:
i
Znaju se imena 20.000 ubijene dece