Opet se miješam u vaše unutrašnje stvari. Iako dobro znam da je Srbija jedna suverena država, s Kosovom i Metohijom u svom sastavu. I Rezulucijom SB 1244 u svom srcu. Šalim se naravno. Ovo za Kosovo. Ali, ne bih o Tačiju i Koštinici ovog puta. Zanima me Čeda! Jovanović. Predsjednički kanidat.
Odmah da pripremim sve one koji se usude da pročitaju ovaj blog – slijedi kritički osvrt na lik i delo lidera LDP. Ali, prije toga da razjasnim ono što je nekima koju su čitali moje ranije blogove već jasno – LDP je moja stranka. Dakle, da sam građanin Srbije, s pravom glasa, i da izlazim na izbore – glasao bih LDP. Da sam u istoj pozciji, kao što nijesam, i na predsjedničkim izborima - glasao bih, opet, kandidata LDP-a. Ko god bio. Pa i Čedu. Ili, posebno Čedu.
A nekako između tih kontardiktornih stajališta, “naravno Čedu” i “čak Čedu”, kreće se i moja opservacija na profil ovog srpskog političara. Anđeo garava lica. Ponekad mi taj Kertizov Džejms Kegni dođe kao dobra metafora za najsažetije slikanje nekih ovdašnjih lidera. Pa i Čede.
Čeda je dakle, prvo, anđeo. On i njegova stranka promovišu svjetonazor koji je meni veoma blizak. Da ne kažem potpuno moj. Kada su u pitanju nacionalne teme, manjinska pitanja, pogled na prošlost i budućnost, kulturni profil, odnos prema susjedima i svijetu, stav prema religiji i Crkvi, itd..itd. Čeda je, dakle, moj drug. Saborac. Ali, to mi ne smeta, i nadam se da ne zamjerate, da kažem kako ima stvari koje mi nijesu dovoljno jasne, čak koje mi izgledaju zabrinjavajuće za jednog lidera koji ima želju da postane vodeća politička figura Srbije. A to, u nekim budućim i normalnim uslovima, može da znači i Balkana.
A sad konkretno. Prije nedjelju dana Čeda je gostovao na jednoj crnogorskoj tv i bar u onom dijelu koji se tiče odgovora na crnogorske teme pokazao potpuno lojalnost i podršku Đukanoviću. Čak i više nego što je trebalo. Do granice lijepog ukusa. Kao u najbolje režiranim intervjuaima RTS-a ili sklopljenim naslovnicama “Kurira”, Čeda je ovdje na sličan način i sličnim metodama “odradio” potencijalnog predsjedničkog kandidata Medojevića ocjenjujući ga kao pošast za Crnu Goru! On će, tvrdi Čeda, biti kandidat Beograda! Baš onako kako su Đukanović i Krivokapić priželjkivali. Jer u politici lijepe naše nema gore psovke od te – dabogda te Beograd podržao. U završnici te Čedine analize ispalo je da su Đukanović i DPS temelj mlade crnogroske nezavisnosti i da svako ko se obršava na njih u stvari radi za Beograd. To jest ruši Crnu Goru. Kako sam se tu prepoznao rekoh da odgovorim Čedi. Mom drugu.
Ali samo iz jednog ugla – njegovog odnosa prema institucuijama sistema, koje su temelj svake pravne i demokratske države. I u tom smislu odmah mi pada u oči ova Čedina bliskost sa našim vođom. Stara ljubav zaborava nema, kaže pjesma. A nekad je ona, kao i sad, bila uzajamna. Milo je jednom prilikom, u neformalnim krugovima, znao s divljenjem da konstatuje kako je Đinđić čitav sistem supstituisao s tri čovjeka. “Čeda mu kontroliše parlament, Beba medije a Vesić bezbjedonosne strukture”, pojašnjavao je Đukanović! Slijedeći valjda tu filozofiju ubrzo je i sam razvio sličnu formulu, što je jednom drugom prilikom, ovako definisao:”Sve bi se ovo razbilo u paramparčad da nije mene, Milana i Duška”! Za neupućene Milan je Roćen, dugogodišnji konsiljere Đukanovića (trenutno ministar inostranih djela), a Duško je Dugouško (Marković) doživotni šef tajne policije.
Tako dolazim do jednog neugodnog pitanja: da li su samo oni koje Čeda pominje odgovorni za atentat na premijera Đinđića. Makar politički, makar etički. Čeda je moj drug. Slažem se da jesu. Za svakog od njih. Ali, s druge strane, da li je sam Čeda potpuno nevin. Pitanje nije, da li je Čeda učestvovao u otmici Miškovića. Pitanje nije ni da li je uzimao pare od zemunaca. Još manje se pitam da li je sa njima duvao drogu. Ili, da li ih je posjećivao i izvlačio iz zatvora. Ne, ne, ne. Ne mislim da je išta od toga tačno, niti želim da budem dio te tragikomične Koštuničine propagande. Za mene, kao Čedinog druga, postavlja se samo dilema da li je on, kao čovjek Đinđićevog velikog povjerenja, precijenio svoje sposobnosti i u jednom momentu tvrdio svom lideru da je situacija pod kontrolom!? A da nije bila. Da je mafija pod kontrolom. A da nije bila. Da je Legija naš drug. A da nije bio. Pitanje bi moglo da glasi i ovako: da li je u jednom momentu, nakon toliko kontakata sa srpskim podzemljem, koje ni sam ne spori jer “neko je morao da čisti Srbiju”, Čeda pomislio da je on šef. A ne Legija. Ne mafije, već Srbije. I da li je eventualno takvo njegovo vjerovanje, naivno očito, ako ga je bilo, takođe doprinijelo da Srbija izgubi premijera!? Teško pitanje. Nemam odgovor.
To uostalom i nije poenta priče. Već pokušaj da kroz prošli i sadašnji angažman lidera LDP-a samom sebi razjasnim da li je Čeda, moj drug, ranjiv po pitanju vaninstitucionalnog vođenja državnih poslova!? U tom smislu indikativan je i ovaj tako pozitivan odnos spram Mila. Kao što je, možda, nekad preferiorao taj, nazovimo ga, kreativni model vladavine, tako i danas Đukanovića potpuno razumije i podržava kada ga on efektno sprovodi u Crnoj Gori. Vlada državom iz sjenke. Van institucija. Ili kako bi rekao njemački ambasador Šmit:”Crna Gora liči na zemlju uhvaćenu u mrežu otrovnog crnog pauka”! Ako je Čeda moj drug, kako drug mog druga može biti i ovaj crni pauk iz pomenute metafore. Želio sam da vjerujem da je ovakvo Čedino miješanje u naše unutrašnje stvari posljedica njegove neupućenosti. Ali, bilo bi previše naivno. I štetno za samog Čedu. Treba reći istinu. Teško je povjerovati da njemački ambasador pirčom o crnom pauku korupcije koji davi crnogrosko društvo udara na temlelje lijepe naše, a da Čeda s pričom o velikom vođi i njegovom mesijanstvu jača krhku i mladu crnogorsku demokratiju. Pa se onda pitam: zašto bih bio za Čedu kada je on za Mila!? Ili, mnogo važnije: koliko Čeda Jovanović jeste demokratki predsjednički kandidat i garant evropskog sistema vrijednosti i načina upravljanja državom!?. Jer, da ponovim - temelj takve zajednice jesu institucije i jeste pravo. Pošto je Čeda moj drug, a LDP moja stranka, želim da im dam još jednu šansu. Da se odreknu Mila i bez ostatka posvete demokratiji. Jer te dvije stavke su nespojive. Ako insistirate na obijema onda ste u najmanju ruku nedosljedni. A ako ste nedosljedni onda ste isti kao Koštunica. Ili Tadić.
Željko Ivanović
Bulevar Čede i Bebe (donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)
MNE