Čitam, volim da čitam. Ujutru kad krenem na posao izotvaram gomilu toga na laptopu. Uvek imam par knjiga u rancu. Radim u vozu ali dosta vremena provodim iz knjige. Ne znam iz kog razloga ali više volim da imam pravu knjigu nego samo elektronsku verziju iste. Za posao mi je bolje da imam knjige u elektronskom formatu zbog pretrage, mada imam ih dosta i uživo. Kada god mi zatreba više od par poglavlja iz iste, pazarim je.
U zadnje dve godine sam prošao nešto manje od dvesta hiljada kilometara. Srećom najveći deo tog puta sam proputovao u vozu. Desilo se par puta da ostanem bez litarature koju bih čitao (a da nije stručna) na maternjem jeziku, onda prelazim na engleski mada sporije ide što zbog slenga a što zbog matorih i meni nepoznatih reči (pokušajte da čitate Dikensa na engleskom pa će vam biti jasno). Zato iz Srbije uvek donosim po jednu gomilu knjiga kad god idem u obilazak.
Novine se obično čitaju online ali neke časopise volim da imam. Nažalost National Geographic iz Srbije nije moguću pazariti u Nemačkoj/Austriji u gradovima gde obitavam ali je zato do skora bilo hrvatsko izdanje sveprisutno. Mogao sam naglas da kukam kad su ga ukinuli iz nekog razloga a naravno i Playboy koji je imao toliko kvalitetnih tekstova za razliku od domaćeg čiji kvalitet za moj ukus mnogo osciluje. Čisto da se zna da za mene Playboy nije neka novina za kamoindžije, vulkanizere i automehaničare nego literatura gde može nešto interesantno da se pročita.
Elem, sada je tisak u dijaspori toliko tanak da maltene za mene nema šta da se čita. Kada uđe čovek da pazari štogod, ima tri-četiri kategorije iz kojih može da bira. Jedan red Svetova, Skandala i ostalih. Jedan red ljubavnih romana, jedan red ukrštenica i na kraju jedan red časopisa o kuvanju i zdravlju. Bukvalno ništa van toga ne postoji. Ništa ne odudara. Pojavaljuju se povremeno i knjižice, tu i tamo se pojavi neka beletristika. Moja muka je što su te knjižice tipa Grabljivice u n delova i sličnih. Ništa da se doda, ništa da se oduzme. Nikako mi nije jasno da li je moguće da je u dijaspori toliko veći auditorijum onih koji bi čitali ovako nešto od bilo čega drugog. Mada ako se uporedi sa spiskom novina koje mogu da se pazare onda je sve jasno. Trenutno se najviše se prati razvoj događaja između Nataše Bekvalac i Danila Ikodinovića i odgovorno tvrdim da se više o tome zna ovde nego u matici.
Pre dan-dva dobih sa bliskog istoka email od prijatelja sa par isečaka iz najnovijeg (i nadam se poslednjeg) bestselera poznate spisateljice Marijane Mateus. Samo čekam dan kada ću umesto stotina naših pisaca da vidim tu knjigu na polici. Jedna rečenica is dotične (nemam sliku) je sledeća:
"Živeli smo u 1200 kvadrata i bili smo raštrkani. Uvek kažem da ne treba živeti u velikim kućama i vilama nego je lepše živeti u 200-300 kvadrata i osetiti tu toplu atmosferu"!
Ipak ima štošta da se nauči odavde. Da bi imali toplu atmosferu u kući morate da živite u jedno dvesta-trista kvadrata, hm... i da vam grejanje radi kao u paklu.
Slede par odlomaka iz knjige sa slika:
Ne znam šta znači voluminiziran. Onomad je profesor Šarski pisao tekst o turbulencijama pa sam ja malo povezao. Uroniš u privatni avion. Uletiš u turbulenciju. Mali Perica, sin na komšiju što održava avion nije zavrnuo levi šraf do kraja. Nastane dekompresija i kad izroniš ispadneš sav voluminiziran. Nastavak ne želim ni da komentarišem, gomila nabacanih reči koje pokušavaju da se slože u nešto smisleno ali im ne ide, dok na kraju ono “ponovo u filmu uživo” verovatno znači da je ponovo ulovila sponzora.
Možda dotičnoj nisu rekli da su plavuše uvučene u viceve na silu, da nisu tamo iz nekog valjanog razloga, nisu glupe i da ne mora da ih gura i da dokazuje da im je tamo mesto.
Šta bi moji bivši nastavnici i profesori rekli, ne bi li bacili malo svetla na ovaj fenomen? Jedan bi verovatno rekao:
“Vetar šumi, lavabo.
Ja te volim, proza.”
Drugi bi rekao:
“Šta je brže ili vrabac?
Ne. Vrabac je sporiji!”
Dok bi treći na kraju verovatno rekao:
“Zašto je voz brži noću nego po šinama?
Zato što je danju hladnije nego napolju!”
Naravno, ne mogu a da se ne složim sa svima njima. Sada sve postaje mnogo jasnije. Kao u onim kupovinama na TV-u, mogu da kažem da to nije sve. Imam još jedan odlomak.
Jedna moja drugarica je rekla tumačeći ovaj odlomak da je očigledno da “nema boljeg ljubavnog pisma nego što je plastično”, i da, to mi je rekla nenametljivo. Ista drugarica je u svoj svojoj nestrpljivosti odmah otišla na da pazari knjigu online. Zadesila se u jednoj eminentnoj knjižari tražeći ovo kapitalno delo i tamo zatekla ovo. Bitno je obratiti pažnju da se dotična knjiga nalazi u istom žanru recimo sa romanom “Sudbina i komentari” od Radoslava Petkovića za koji se na istom sajtu kaže:
“Roman Sudbina i komentari je prvi put objavljen 1993. godine kada je postao najnagrađivaniji roman u istoriji srpske književnosti (NIN-ova nagrada, Nagrada Meša Selimović, Borbina nagrada za knjigu godine, Nagrada Radija B92 i dr.). U međuvremenu, roman je, kao i još tri Petkovićeve knjige objavljen na francuskom jeziku... Svojim poetičkim, tematskim, idejnim i ostalim odlikama i mogućim kotroverzama, Sudbina i komentari je nesumnjivo jedan od najvažnijih srpskih romana s kraja prošlog stoleća.
Svakom bi laskalo da se nađe u ovakvom društvu a nekima to i polazi za rukom. Mada na dotičnom sajtu ako dovoljno puta osvežite (voluminizirate) stranu dotična knjiga se može naći rame iz rame sa Andrićem, Ajnštajnom i Demostenom, definitivno dokazujući da je Demosten vežbajući svoje govorničke veštine uz talase mora potajno bio preteča svih sponzoruša.
Dotično delo sigurno neću da pazarim i time povećavam tiraž jer može i dotična da se okuraži pa da napiše još štogod. Nekad kad budem imao sat-dva za bacanje naći ću ga online na internetu. Definitivno svako delo iz tog žanra vredi pročitati. Do tada usavršavam još po malo engleski a po malo više nemački ne bi li proširio dostupan materijal za čitalačku značku i čekam dan kada će se dotično delo pojaviti između Svetova i Skandala na polici. Uopšte ne sumnjam da taj dan neće doći.
PS: I mog kolegu Uroša je dotakla ova tema pa ćemo malo da se preklapamo.