Nekako, ova tema jeste trošena, i baš zato zahteva izlaganje jasnim rečenicama, bez uvijanja. Ne znam koliko ću uspeti u tome. Toliko se toga uprazno piše ovih dana, da je suština negde zagubljena.
Politika i Kosovo i Evropa nije funkcionisala, ne funkcioniše sada i neće funkcionisati ni ubuduće.
Moraćemo da biramo. Zapravo, morali smo već, i baš zato što to nismo učinili spolja sada izgleda da smo izabrali
ni jedno ni drugo.
U slučaju odabira evropskog puta, moraćemo noramalizovati odnose sa Kosovom i ispuniti ostale, uobičajene i svima znane evropske norme. Ovim drugim se ne bih posebno bavio, sem što je važno reći da su u pitanju norme civilizovanog života i uređenosti društva kojima bismo svakako trebali da težimo, nezavisno od činjenice da su pred nama sada u formi uslova za priključenje EU. A normalizacija odnosa sa Kosovom podrazumeva činjenje svega osim formalnog priznanja njegove nezavisnosti, razmene ambasadora i slično. Podrazumeva - to treba znati - i obračun sa nacionalnim ekstremistima kod kuće i odricanje od (srpskih) nacionalnih ekstremista na Kosovu. Podrazumeva, ne direktno ali kao preduslov itekako, i konačan otklon od nacionalne politike koja je bila dominantna od sredine osamdesetih na ovamo, te priznanje neuspeha u njenom sprovođenju i štetnosti iste.
Dobitak (na ekonomskom i bezbednosnom planu i na stabilnosti razvoja) u slučaju odabira evropskog puta jeste i velik i verovatan, ali ne i toliko brz i golim okom vidljiv koliko bi iscrpljeni građani ove zemlje želeli da bude. Takođe, prateći problemi u slučaju odabira ove opcije nisu mali, jer ona podrazumeva borbu protiv ujedinjenih snaga Inercije, Nacionalizma i Sistemske korupcije. Težak je to zadatak sa neizvesnim rezultatom, od one vrste koju svi komformistički opredeljeni političari na svetu izbegavaju. A naših je većina takvo.
Opcija odabira kosovskog puta, naravno, ne znači povratak Kosova pod jurisdikciju Srbije. Ali sadrži približavanje Rusiji i usklađivanje sa njenim ambicijama, uz snažno ekonomsko, tehnološko i delimično vojno vezivanje za nju. U pitanju je model vladavine i odnosa prema susedima sličan onom koji je nama starijima poznat iz realsocijalističkog vremena, a u kome je ondašnja ideologija zamenjena podrazumevajućim nacionalizmom i pojačanom ulogom crkve. Karta nacionalizma bi u unutrašnje - političkom životu svakako bila od velike važnosti, ali bi vreme obračuna sa nekontrolisanim ekstremistima u samoj Srbiji i u tom slučaju brzo došlo. Takvi likovi, prosto, ili rade za tajnu službu ili ne traju dugo. Kosovo bi ostalo nestabilno, no bi za tu nestabilnost efikasno moglo da krivi uplitanje severnog suseda. U Srbiji, pravila življenja i standardi ponašanja bi ostali, da se pristojno izrazim, relaksirani, a pravila uspeha u ekonomiji i politici bi verovatno ostala slična današnjim. Zemlja bi povremeno morala da aktivno izigrava najisturenijeg piona evroazijske bratije. I zbog toga bi bila napadana od one druge strane, naravno, a hvaljena od braće.
Ovu istočnu/kosovsku opciju jeste na prvi pogled lakše sprovesti od one druge, evropske, a iz raznih razloga. Ponajpre zato što zahteva najmanje promene u našem ponašanju, najmanje rada na sebi. Zapravo, zahteva nešto potpuno suprotno: da se odreknemo želje za suštinskom promenom u ponašanju. Najkrupniji problem za sprovođenje ove opcije se krije u tome što bi nju (interesantno, to za onu drugu varijantu ne važi nužno) u konačnici (mogla i) morala da sprovede DS, a DS to ne bi uspela da preživi kao vodeća stranka ovog društva. Zato jer je to za njenu unutrašnju koheziju neprirodno rešenje. I to spominjem baš zbog toga što sada ima mnogo ljudi u toj stranci za koje sam siguran da jesu skloni odabiru ovakvog rešenja i nazivanju istog kompromisom, jer posle bezposledičnog preživljavanja Deklaracije o pomirenju nisu u stanju da predvide po njih negativan završetak.
A Srbi na Kosovu, ovi koji se sada guraju i špricaju sa KFORom... Čak i neki od njih znaju da se tu ne radi o njima, kao što se nije radilo ni onda kada niko nije smeo da ih bije. Oni su prosto, ovakvi kakvi su, i sada nekom od koristi a nekom od smetnje. Ni više ni manje od toga.
(Obratite pažnju koliko sam u prethodnim rečenicama, uz navođenje očiglednih opcija, izbegavao korištenje vrednosnih kategorija. To ne znači da nemam vrednosni sud o ovim stvarima, on i nije neka tajna, već znači da bih voleo da se razmatranje ovih zapravo jednostavnih teza ne opterećuje, dodatno, emocijama prema stavu kojeg izreknem. Njih, emocija, ovih dana ima suviše - toliko, da se razmišljanje hladnom glavom povremeno čini nemogućim.)