Gradnja kuće Derevjankinovih ili moba na čečenski način

Na periferiji našeg sela nalazi se skromno radničko naselje Čeremuški, izgrađeno zajedničkim snagama radnika iz Groznoga i studenata iz Jaroslava/Ukrajina.

Na gradilištu Čeremuškina upoznali su se Stepan iz Jaroslava i Nina iz Groznog. Svidjelo im se naše selo, pa se odlučiše nastaniti u njemu.

Zapravo bilo je tako da Ninina familija nije htjela ni čuti za Stepana, a i Stepanovi su odbijali prihvatiti Ninu. Za mladi par bilo je to veliko opterećenje jer nisu znali kuda će, kako planirati zajedničku budućnost, gdje „zabaciti sidro“ i započeti zajednički život? Tako dođoše na ideju da u našem selu sagrade svoj dom. Stepan je zidar, a Nina štukaterka, pa što ne bi započeli gradnju?

Uzeše kredit, a od općine dobiše komad u korov zaraslog zemljišta na kraju sela, na kraju niza novoizgrađenih kuća.

Živjeli su u šatoru. Po povratku s posla i nedjeljom posvećivali su se gradnji kuće, koja je veoma sporo napredovala.

Skoro svi susjedi u ulici su bili crnoputi Čečeni, karakteristično markantnog oblika nosa, čiji jezik ni Stepan ni Nina nisu razumjeli. A Stepan susjedima nije vjerovao. Pribojavao se da samo čekaju prikladni trenutak kada bi s njegovog gradilišta mogli pokrasti materijal koje je kupio za kuću. Ako bi se to dogodilo, kako bi ikada mogao dokazati da je odnešeno s njegovog gradilišta? Zbog toga je Stepan, kada kod mu je bilo moguće, nastojao noću čuvati gradilište.

Nina ga je isprva zbog toga ismijavala. Kasnije je sprdnja prešla u ljutnju, da bi se na kraju sramila što je takav. "Tako nešto se u Zakavkazju ne događa", uvjeravala ga je. Naravno, bilo je lopovluka, ali što se tiče njihovih susjeda, dala bi ruku u vatru da su to pošteni ljudi. Doduše, njena uvjeravanja nisu mogla odagnati sumnje i bojazni što su pritiskale Stepanovo srce. Često su se svađali zbog toga.

Jedne noći dok je bdio na gradilištu, Stepan je klonuo i čvrsto zaspao. Kada se probudio, imao je što i vidjeti – strahota! Dva susjeda, u svojoj drskosti, ni ne pokušavajući proći neopaženo, tovarili su NJEGOVE cigle na ručna kolica i odvozili ih! Krađa u pol bijela dana!

Zacenjen od gnjeva i vičući iz sveg glasa, Stepan je zgrabio prvo što je moglo poslužiti kao batina i pojurio za kradljivcima: "Puštajte to ili ću zvati policiju!" A onda, čudno; pogled mu pade na skelu oko kuće i tu ugleda drugih dvoje susjeda, one od prekoputa. Zasukanih rukava i u radničkim, od kreča i maltera umrljanim hlačama, stajali su na skeli: jedan od njih zidarskom kutlačom nabacujući malter, a drugi slažući cigle jednu do druge. Dva druga susjeda, oni sa suprotnog kraja ulice, radili su na isti način pokrajnji zid.

Stepan se osvrne niz ulicu i imao je što i vidjeti: neki raštrkani po putu, a neki upravo izlazeći iz svojih kuća i dvorišta, mnogo seljana odjevenih u radnu odjeću hitalo je prema njemu. "Ovdje smo da pomognemo", konačno mu se obratio jedan suseljanin. "Kod nas se dobrosusjedska pomoć naziva BELHI", dodaše drugi.

Stepanov bijes je u trenutku ustupio mjesto osjećaju duboke sreće. Položivši ruku na grudi, tu negdje oko srca, duboko se naklonio svima prisutnima: "Hvala vam! Čast mi je da ste mi dozvolili zadržati vas sve u dragocjenom i lijepom sjećanju!"

Susjedi na njegove riječi uzvratiše osmijehom. "BELHI je stara kavkaska tradicija dobrosusjedske pomoći, pri čemu etnička pripadnost onoga kome se pomaže, kao i pomagača, ne igra nikakvu ulogu. I nakon dva rata koji su među ljudima posijali neprijateljstva i nepovjerenje, koji su nam donijeli jad i čemer, ova tradicija se održala. Mi smo jednostavni ljudi, zemljoradnici, ali ne želimo dozvoliti da se itko osjeća usamljenim ili zapostavljenim. BELHI se njeguje i prenosi na mlađe generacije, jer smo uvjereni da zajednička budućnost ovisi o svakom pojedinom, da ako svako da svoj, koliki god, doprinos miru, svijet mora postati bolje i ljepše mjesto za život."

Stepan i Nina su nedugo potom uselili u svoj novi dom i dobili dvoje djece. Nakon nekoliko godina su odselili za poslom u Ukrajinu. Njihovi susjedi iz Čeremuškina se nadaju da će se opet vratiti.

(Hvala Natalji Pavlovoj, nastavnici i savjetnici za odgoj i obrazovanje iz Groznog/Čečenija, na ovoj priči.)