Gledajući preko poroznih granica komšijsku radost glede epiloga balkanskih ratova, uvidjam da je izgleda tačna ona Tolstojeva da sve sreće liče jedne na drugu. Ti ljudi, naši susedi, su zaista srećni, ushićeni, a ekstatična radost je pojedinačna i tribalna. Plemensko ritualno radovanje za kamere i fotografske aparate je tu zbog nas, poraženih, kao prstohvat soli na ponovo otvorene rane nacionalnog poraza. Većini od tih srećnih ljudi preko je jasno da su njihove zvanične istine dobile sada i sudske potvrde na osnovu nedostatka dokaza, poubijanih svedoka, dobrog izbora ratnih saveznika, ali božemoj, ko će o tome sada ili za sto godina da razmišlja. Njihov je rat i zvanično pravedan i čist. Ubistva, klanja, spaljivanja, proterivanja, otimanja, čišćenja teritorija od sugradjana druge vere i nacije nisu bili državni projekat u koje je celo društvo uložilo sve svoje resurse, već dela pojedinačna, nekih očajnih osvetnika kojima su srpski zločinci u svojoj rušilačkoj, krvavoj agresiji pobili celu porodicu. Kaže sud tako. Medjunarodni. I to će ući u njihove i sve svetske istorijske udžbenike. Vo vjeki vjekov.
S ove strane priče se nalazimo mi, ovim konačno i definitivno poraženi. Ne boli nas samo poraz kao takav, već i očigledna, kao dan jasno nepravedna sudska odluka. Naše žrtve nema ko da odrobija. O ubicama laže i sam sud. Laže o motivima, laže o dokazima, laže o posledicama. Pušta ih kući da budu heroji. Pušta da istorijska istina o državnom zločinu nad delom svojih gradjana postane samo jedna od mogućih, a nebitnih pogleda na taj rat. I to je tako suštinski nepravedno, a naše ogorčenje tako legitimno, tako normalno.
Vrlo emocionalan kraj epohe. Izgleda da svi osećaju da neki kraj jeste. I pobednici i poraženi. Dok sam gledao te ushićene Hrvate pomislih kako će ceo epilog koji živimo ovih dana različito uticati na njih i nas. Ne mislim tu samo na društvo, već na pojedinca, na mentalni sklop svakog od nas. Tamo ovaj epilog pojedincu šalje poruku da ćeš sve uspeti ako dovoljno želiš, ako se dovoljno potrudiš, upneš, žrtvuješ. A ovde da je žrtva uzaludna, da je ovaj svet, najgori od svih mogućih svetova, okrutan i nepravedan, takav da će svaki tvoj napor oskvrnuti, obezvrediti, a na tvoje žrtve pljunuti. Tamo će se, kad se kroz medije, kulturu, udžbenike, pokoljenja, puste sve ove informacije o epilogu, overenoj zvaničnoj istini, pa sva ona heroika kad krene da se tka, dominirati pobednički mentalitet, vera u sebe, u budućnost, dakle, preduslov napretka i opstanka jednog društva. Ovde, medjutim... Strah me je kad ekstrapoliram ovaj naš trenutak.
Ophrvan najcrnjim slutnjama o budućnosti mog naroda i društva, naletim na tekst Srdje Popovića, tačnije teze za njegovu diskusiju u Peščaniku. Tu govori o knjizi Dominika Moisija „Geopoetika emocija“. Moisijeva teza je da je emocija u politici veoma važna, da se odluke ne donose na bazi čistog racia, već su posledica emotivnih stavova ličnosti, i da bez prihvatanja te činjenice mi suštiniski ne možemo razumeti istorijske tokove. Moisi tvrdi da su tri emocije najvažnije: strah, nada i poniženje jer su one u najužoj vezi sa osećajem samopouzdanja, a stepen poverenja u sebe je ključan za način na koji društva odgovaraju na izazove sa kojim se susreću. Ukupnom dominacijom u društvu jedne od ove tri emocije nastaju: Kultura nade: „ja to želim, mogu da učinim i učiniću to“ (Indija, Kina); Kultura straha: „svet je tako opasan, moram da se zaštitim“ (SAD posle 11.9.); Kultura poniženja: „Ja to nikad neću moći“.
Moisi daje osnovne elemente kulture poniženja: Ratni poraz prerasta u kulturni problem - gubitak samopouzdanja društva, konstantan osećaj neuspešnosti, slabosti, beznadja.
Poniženje se prikriva idejom da će budućnost pripasti nama kao što je slavna davna prošlost bila naša (ničija nije gorela do zore...propašće EU, SAD. Ustaće na noge Velika Majka Rusija, a mi pod njene skute pa idemo u osvetu, povratak na Kosovo...).
„Ja ne mogu da budem uspešan u takvom svetu, zato ću stvoriti sopstveni, sa svojim pravilima, definisan po svom nahodjenju“ – po Popoviću je ovo definicija politčke misli DSS-a, Dveri i sličnih organizacija.
Urušavanje srednje klase, nedostatak demokratske kuluture dovode do slabljenje demokratskih procesa...itd.
Jasno je kojoj od ovih kulutura sada pripadamo. I jasno je da odnekud treba izvući ogromnu snagu da ovakvu perspektivu promenimo. A zemljom vlada potpuna, apsolutna apatija. Kad je oružje utihnulo postojala je nada da će se stvari promeniti kad srušimo diktatora i krenemo da gradimo državu otpočetka. Sada takve nade više nema. To je bila nada koja je mogla da umine bol poraza, da nas stavi na životno pobedničku stranu naroda koji je iz pepela napravio sebi uredjeno društvo. Dvanest godina kasnije, opljačkani do gole kože od političke klase u koju smo polagali nade, već u povoju razrušenih društvenih institucija, razorene i desetkovane srednje klase, pauperizovanog stanovništva kojom vlada odvratna politčko tajkunska lopovska kasta koja je radi trpanja u džepove napravila ovu imitaciju države, potpuno poraženi kao društvo u ratu i miru, stojimo nad ponorom. Nada u budućnost se svela na nadu u iseljenje iz ove loše priče.
Nešto mora da se desi. Moramo se što pre odbiti nogama od ovog dna. Ako ga zaista nismo zaslužili.