Uprkos zebnjama posmatrača (s bilo koje strane) komemorativni miting za tri PPK* aktivistkinje ubijene u Parizu (execution style, kako klišeirizirani izveštaji navode) koji je u četvrtak 17. januara okupio oko 50 hiljada ljudi u Dijarbakiru, Turska, je prošao bez nasilja i provokacija kako komemoranata tako i države. Isto se može reći za sahrane sledećeg dana u trima različitim (neuralgičnim) tačkama Turske -- rodnim mestima ubijenih aktivistkinja u kojima su sahranjene.
To je svakako razlog da se nade i optimizam uložene u najnoviju mirovnu inicijativu -- pregovore između MİT-a (Milli İstihbarat Teşkilatı) turske obaveštajne službe i Abdulaha Odželana, lidera PKK-a -- učvrste. Te nade i optimizam ovdašnjih ljudi (kako Turaka, tako Kurda) je nešto neviđeno u 29 godina koliko traje oružani sukob. Mnogi komentatori u Turskoj uzimaju činjenicu da su ti događaji prošli tako kako su prošli kao neoboriv dokaz da su uslovi za okončanje oružanog sukoba između PKK-a i turske države sazreli.
No, da krenem redom i malim koracima.
---------------------
* PKK (Partiya Karkerên Kurdistan) -- Radnička partija Kurdistana, organizacija koja je u oružanom konfliktu sa turskom državom od 1984. Njen lider Abdulah Odželan -- Apo, služi doživotnu kaznu zatvora na jednom ostrvu u Mramornom moru. Ono što je još bitno reći (za sada) je da je PKK na listama terorističkih organizacija u SAD, Evropskoj Uniji i Turskoj. O istoriji PKK-a i tog konflikta kasnije.
---------------------
U sredu 9. januara u stanu koji je služio kao kancelarija Kurdskog informativnog centra, vrlo blizu pariske železničke stanice Gar du Nord, ubijene su mecima u potiljak tri aktivistkinje PKK-a: Sakine Džansiz (Sakine Cansız), Fidan Doan (Fidan Doğan) i Lejla Sojlemez (Leyla Söylemez).
U svim izveštajima o ubistvima, koji su preplavili svetske medije sledećeg dana, se navodi vrlo verovatno tačna pretpostavka da je glavni cilj bila Sakine Džansiz, dok su druge dve žene bile kolateralne žrtve.
Sakine Džansiz je do te srede bila jedna od retkih preživelih osnivača PKK-a (25. novembra će biti 35. godišnjica osnivačkog sastanka). Smatrana je bliskom Abdulahu Odželanu, a funkcija u organizaciji joj je bila skupljanje finansija za PKK u Evropi.
Takođe u svim izveštajima kao mogući motiv se navodi miniranje gorepomenutog mirovne inicijative. Zapravo može se reći da je informacija o toj mirovnoj inicijativi kolateralna posledica trostrukog ubistva (egzekucije) u Parizu. Doduše i to "izveštavanje" je onako, usputno, uglavnom jednom rečenicom, ali gledano odavde i to je značajno s obzirom na ogromnu kvantitativnu razliku u izveštavanju zapadnih medija o nepočinstvima (obe strane) i mirovnih inicijativa, od kojih su ovi pregovori (u najavi) treća u poslednje četiri godine.
Hoću reći da kad najbolji mejnstrim dnevnik na svetu (Njujork Tajms) u ovoj papazjaniji od teksta povodom pariskih egzekucija pominjući mirovni proces mora čitaoce da upućuje (da linkuje) na blog (istina, Njujork Tajmsov blog, ali ipak samo blog) to (valjda) pokazuje da o istom nije (ozbiljno) izveštavao. Rekao bih da je to čudno i malo u nesrazmeru u odnosu na druge teme iz Turske, koje (lakše) nalaze put do zapadnih medija, imajući u vidu da je ova tema (potpuno) okupirala turske medije nedeljama pre ubistva u Parizu.
Dijapazon mogućih izvršilaca, u tim prvim izveštajima se kretao od turskih (ultra)nacionalista, preko rivala iz samog PKK-a, do trećih zemalja (najspominjanije su Iran i Rusija, ali nisu isključene neke druge zemlje). Kurdska dijaspora u Francuskoj, po automatizmu pretpostavljam, je kao krivca koliko odmah optužila tursku državu i izašla u velikom broju na pariske ulice. No, taj refleks je sasvim razumljiv i osim turskih Kurda poseduje ga i ogroman broj Turaka -- suviše dugo je ono što oni nazivaju "dubokom državom", a ja para-državnim kartelom, manipulisalo događajima glede Turske, naročito glede PKK-a, da bi ta ideja bila daleko od pameti.
Međutim francuski javni tužilac je izašao sa imenom glavnoosumnjičenog iz koga se (možda površno i prebrzo) može zaključiti da je u pitanju rivalstvo unutar PKK-a. Naime, tip je bio vožač Sakine Džansiz. Kažem "površno i prebrzo" zato što je često izuzetno teško razlučiti akcije PKK-a od akcija para-državnog kartela. Ubistva i egzekucije unutar organizacije (to takođe primećuju izveštaji o pariskim ubistvima) nisu bile retkost tokom istorije PKK-a. Ima neke bolesne ironije u tome da je verenika Sakine Džansiz, Mehmeta Džahita Šenera (Mehmet Cahit Sener), visokog funkcionera PKK-a, organizacija ubila početkom 1991. u Siriji [po jednima zato što je hteo da ženi Džansiz, a brakovi unutar organizacije (kao i ljubav) su zabranjeni, po drugima (mnogo verodostojnije) zato što se usudio da oponira Odželanu na 4. kogresu partije (decembar 1990.)]. No , kao što već rekoh, o istoriji (kako kurdskog pitanja tako PKK-a) kasnije.
U svakom slučaju protivnici mirovne inicijative su imali jake razloge da smaknu Sakine Džansiz. Kao osoba bliska Odželanu ona je već učestvovala (u tada tajnim i propalim) pregovorima između turske obaveštajne službe i PKK-a u Oslu 2010.
***
Potpuno sam svestan da je i ovaj tekst na neki način stavljanje karuca ispred konja s obzirom na (sasvim normalno) minimalno znanje o Kurdima i kurdskom pitanju koje ljudi, osim baš onih jako zainteresovanih, imaju van ovog regiona.
A kurdsko pitanje često okupira maštu Zapadnjaka. Bez obzira na pomenuto vrlo limitirano znanje (Zapadnjaka) o pitanju. Uglavnom šture vesti iz tog dela sveta i neko opšte znanje da su Kurdi ("jako star") narod bez (nacionalne) države koji živi (uglavnom) na teritoriji četiri države (Turske, Iraka, Irana i Sirije) u kojima se bori za jednakost, autonomiju, sopstvenu državu, priznanje, ljudska prava, ženska prava, za sve što vole mladi itd. su dovoljni za imidž o Kurdima kao progonjenom narodu kome preti istrebljenje.
Taj imidž, koji sa stvarnošću nema mnogo veze (Kurdi su već prilično dugo ako ne u drugoj a ono u apsolutno nespornoj demografskoj ekspanziji), je eksploatisao i Slobodan Milošević u svom govoru od 2. oktobra 2000. ilustrujući šta će se desiti Srbima ako on ne bude izabran u drugom krugu izbora (koji se, treba li reći, nije desio): "srpski narod bi snašla sudbina Kurda sa perspektivom da budu istrebljeni (!?) brže, jer ih je manje od Kurda, jer bi im kretanje bilo ograničeno na manji prostor (!?) nego što je onaj na kome se Kurdi već decenijama (!?) nalaze." (znaci čuđenja, naravno, moji)
U sledećem tekstu (ne tako) malo istorije.
**************
Beleška na margini
Ovo je meni omiljena pesma (tursko) kurdskog muzičara Šivana Pervera, koji živi i radi u Parizu.
Svojevremeno sam uložio mnogo truda da mog poznanika kurdskog (ultra)nacionalistu ubedim da Šivan ne svira "rak" kako je on izgovarao rok tvrdeći da je Perver "prvi glas raken'rola", učvršćujući tvrdnju činjenicom da je na jednom koncertu svirao sa Stingom. Nisam uspeo :)