Moj dragi gost je danas hoochie coochie man
Ne ulazeći previše u odgonetanje dileme da li su GMO štetni ili ne po zdravlje, jer dokaza za štetnost izgleda da ipak nema, a neoborivih dokaza da su apsolutno bezbedni teško da ikad može biti pošto se uvek i u sve može sumnjati, čini mi se važnim da se na početku razdvoje dve stvari.
Jedna je ponašanje i uticaj velike kompanije koja se time bavi, Monsanto. Novac kojim Monsanto raspolaže je očigledno ogroman, i on mu omogućuje da vrši uticaj na vlade, na sudove, omogućuje mu da obezbedi donošenje propisa koji Monsantu idu u prilog, iako su daleko od zdravog razuma.
To je jedna tema, a druga je sama činjenica da je čovek uspeo da sada planski, u labaratorijama, sebi prilagođava žive organizme. On je i do sada to pokušavao i radio. Ne samo „prirodnim” metodama kako se najčešće misli, nego izmenom genetske šifre izazivanjem mutacija pomoću hemisjkih supstanci, radiokativog zračenja, toplote itd. Ali mu je za sve to trebalo neuporedivo više vremena, sa neuporedivo manje uspeha i manje izvesnosti.
Sada, direktnom, ciljanom intervencijom na genetsku strukturu organizma, rezultati su tačno oni koji se žele postići.
Ta intervencija se zasada uglavnom svodi na osposoblajvanje biljke da razgradi , neutrališe neke štetne materije, ili da proizvede materije kojima se bori protiv patogena. Biljke prirodno u sebi sadrže takve materije i one čine imuni sistem biljke, sada čovek samo pojačava taj njen odbrambeni sistem i usmerava ga ka tačno određenom cilju.
Da razgradi tačno određeno hemisjko jedinjenje i učini ga bezopasnim, ili da uništi tačno određenog patogena.
Ovo samo po sebi ne povećava prinos ili kvalitet, ali ga povećava na indirektan način..
Nije teško pretpostaviti da se ovakvom tehnologijom može doći do rešenja za do sada nerešive probleme, i do komercijalnih, ali i drugih koristi po ljudski rod.
Ali ostavivši sve to po strani, i onima koji o tome više zanju, meni se čini zanimnjivim pitanje šta Srbija treba da radi u situaciji kad su GMO na jedan ili drigu način oko nas i sa nama.
Retki su oni koji bi pristali da se dozvoli proizvodnja GMO u Srbiji. Retki su i oni kojima ne bi smetalo da proizvodi od GMO, ili proizvodi dobijeni od životinja hranjenim GMO, budu prisutni na našem tržištu, ali su takođe retki i oni koji tačno znaju šta pod tim podrazumevaju.
Proizvodi dobijeni od životinja hranjenim GMO se ne smatraju genetski modifikovanim proizvodima, njihov promet i sada teče bez ikakvih ograničenja, pa i bez ograničenja uvoza u Srbiju.
Dakle kada kupimo neki prehrambeni proizvod koji nije proizveden u Srbiji mi nemamo načina da znamo da li je on dobijen od životinja koje su hranjene GMO ili ne. A s obzirom na to da veliki procenat stočne hrane u Evropi, preko 90 posto, u sebi sadrži sojinu sačmu (prerađeno zno soje) dobijenu od GM soje, mala ili nikakva je verovatnoća da smo kupili proizvod u čijem nastanku na neki način nije učlestvovao neki genetski modifikovan organizam.
Da bi se to sprečilo jedini mogući način je zabrana uvoza svega što u sebi sadrži životinjske proizvode (meso, mleko, jaja) a to bi značilo zabranu uvoza skoro svih prehrambenih proizvoda (meso i mesne prerađevine, konditorski proizvodi, mleko i mlečne prerađevine...).
To, jasno je zašto, nije moguće, pa je dobro znati i ne živeti u zabludi da ne koristimo GM proizvode u ishrani. I pored zabrane prometa GM organizama Srbija ne može apsolutno da isključi promet i potrošnju takvih proizvoda.
Ako je to jasno, onda se postavlja sledeće pitanje
Pošto Srbija već troši takve proizvode, pošto genestki modifikovana soja svakako ulazi na tržište Srbije, čemu služi zabrana da se ista ta sojina sačma, kojom su hranjene krave u Evropi a čije mleko Srbija uvozi, ne uveze u Srbiju i da se istom tom sačmom ne hrane krave u Srbiji? (ili bilo koje druge životinje)
Meni se čini da je ta zabrana isključivo demagoške prirode, koja samo čini štetu, proizvođačima soje, proizvođačima stočne hrane i farmerima koji tu hrani koriste, jer ih stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na konkurenciju.
Pitanje zašto se ne dozvoli i gajenje soje od koje se dobija ta sačma pošto ona, sačma, služi isključivo kao stočna hrana, a proizvode tako hranjenih životinja već konzumiramo, je nešto malo složenije i na njega postoji koliko toliko prihvatljiv odgovor;.
sirova soja se može razmnožavati pa se tako širiti i eventualno ”zaraziti” i one parcele na kojima se gaji konvencionalna soja.
Ali ni taj odgovor ne pije vodu. Bar ne sasvim.
Ako susedne zemlje dozvoljavju gajenje GM soje, a Rumunija npr dozvolajva, Srbija ne može njima zabraniti da soju seju blizu granice sa Srbijom..
Ako se zna da pčela leti pet i preko pet kilometara, jasno da postoji realna mogućnost da polenvim zrnom GM soje iz Rumunije bude oprašena soja u Srbiji. Ako se zna da polenov prah vetrom može biti odnet na daleko veće razdaljine onda se vidi da nije moguće Srbiju izolovati od GMO ako zemlje u okruženu to dozvole.
GMO su oko nas, to ne možemo da sprečimo pa se onda postavlja pitanje ima li smisla da se samoobmanjujemo da ih ne koristimo, i ima li smisla da Srbija vodi još jednu unepred izgubljenu bitku?