Polutka je leta. Ljudska vrsta se u ovo doba deli na one Srećnike koji su na more otišli i Zalivače, one koji su ostali da im cveće zalivaju. Zato se sad mogu u zgradama sresti sasvim nepoznati ljudi koji, sa izvinjavajućim osmehom modela Ne nismo provalnici, očajnički pokušavaju da usklade par rupa na vratima i buket s poverenjem ostavljenih tuđih ključeva. Ukoliko se radi o kući, utoliko je zabava veća, treba otvoriti ne samo ulazna vrata, nego i još par kapija, dići most preko jendeka, otključati naopačke postavljene brave, preskočiti krokodile, izboriti se sa onim vratima između i još ponekim koje do tada ni primetili niste.
Podrazumeva se da su vam Srećnici dali detaljno uputstvo koji ključ je za šta, kako se koji obrće, koja vrata ne rade baš, koja treba jače zatvoriti, ali ne ramenom, nego onako kolenom malo više...I ostavili vam za svaki slučaj, računajući na vaše kapacitete brzog zaboravljanja, pisanu belešku. Shodno tome sam ja, koja trenutno spadam u Zalivače, dobila takvo uputstvo za upotrebu da bih pomoću njega mogla i gusarsko blago da nađem. Naime, moja kreativnosti i umetnosti sklona Kuma, iz plemena Srećnika, mi je napisala:
»Dodatne ključeve ostavili smo ti u ulošku zelenom na gvozdenoj stalaži kod česme. Ona dva prva ključa koja sam ti ostavila rade po sledećem principu: četvrtasti otvara kapiju a okrugli donju bravu na ulaznim vratima. A ona dva koja te čekaju u saksiji ovako posao rade: okrugli otvara gornju bravu ali ga okrećes na suprotnu stranu a onaj drugi otvara druga ulazna vrata u koja ćes lupiti čim udješ u kuću.«
Naravno da sam ja to prepisala, naravno da ja nisam ni probala to da zapamtim. A kako sam poznata po naročitom zbunjivanju koje kod mene izazivaju detaljna uputstva, sa sobom sam i Žmua povela. Zato što moja Kuma, makar i greškom u pisanju, sluti da ću u neka vrata lupiti. Čim uđem u kuću. Da ni ne pominjem problem da li ću umeti da izađem iz iste, jer sam poznata po takvoj orjentaciji da obično završavam u tuđim plakarima i špajzovima. Uostalom, na šta bi ličilo da se Kuma vrati kući s mora i zatekne uvelo cveće i još sparušeniju mene u regalu, kako stiskam u ruci četvrtasti ključ koji se okreće u suprotnu stranu...ili to ipak beše okrugli?
Tako dok se oni veselo brčkaju po morima, vi prilazite kapiji koju vam inače oni otvaraju, pa sad sami sebi izgledate kao gosti u osvajačkom pohodu. Trudite se da vam je korak samouveren, a pokret ruke sa ključem ka bravi još samopouzdaniji. Prosto, ako neko gleda da ne misli da to nije vaša kuća i još vašija kapija. Za to vreme dežurni komšija sa prozora traži sačmaru, a komšinica se sumnjičavo drži za telefon, trudeći se da što bolje zapamti vaše telesne karakteristike. Džaba se osmehujete, vreme do poziva policije je sve kraće, ne uhvatite li se uskoro kantice ili creva, moraćete organu zakona i reda da crtate da su vas samo zamolili da zalivate...
Pravo je čudo na kakvu samoću i ostavljenost mirišu domovi Srećnika otišlih na more. Njima vlada onaj beživotni red, napravljen zato da sačeka vlasnike i pusti ih da malo dušom od puta da'nu pre no što se opet dohvate dosadnih radnji koje od stambenih kvadrata prave dom. Ipak, ma koliko se trudili, Srećnici iza sebe ostavljaju tragove kretanja koji kod Zalivača izazivaju bolnu zavist. Lepo se vidi kao slika vidi da su tog jutra ranije ustali, krevet namestili, ali zaboravili jastuče na podu. Kuvali onu kafu posebnu, onu za pred put, popili je brzo uz iščekivanje polaska, oprali šoljice još brže. Zato su onako naglavačke, nahero ostavljene. I termos u lavabou. Do poslednjeg trenutka nisu mogli da se odluče da li da ponesu kafu ili da je usput piju po pumpama i kafanicama duž istog. Možda ipak bolje da ga ostave, samo još fali da se nešto ispoliva po autu...
U dvorištu uz rubove sklonjeno cveće, da ga vetar ne prevrne, suviše dobro zatvorena česma, da ne procuri i mir kakav u njemu inače ne vlada. Spokoj dovoljan da privuče odnekud docunjalu mačku sa sve tri mačeta. Na sunčanu fleku među hladovinom, taman toplu da se tu u blaženoj tišini umivaju.
I dok vam po nogama prska hladna voda, grizu vas komarci iz žbunja probuđeni nenadanim dnevnim obrokom, suva zemlja glasno srče jedva dočekanu vlagu, lepo ih vidite...Negde gde ima više sunca, gde se ujutru budi zvukom caklećeg mora, piskom dece i galebova sa obale, škrgutanjem kamenja i peska, tamo gde mirišu pregrejane borove smole, a more se plavi kao što samo ono to ume...Tamo su bez vas. Nožni prsti vam već žmrćkaju u blatu prezalivenog cveća, dok pokušavate da oterate osećaj da je to zapravo plićak mora i pravite se da ne čujete komšinicu koja mužu objašnjava da izgleda da ipak n niste lopovi, nego baštenski amateri koji će im poplaviti celu ulicu tolikom vodurinom.
A negde tamo gde su Srećnici, o čemu Zalivači samo mogu da sanjaju, prišiva se horizont za nebo izbledelo od sunca, miriše so i vreme se meri sasvim drugačije nego u našem, ostavljenom svetu Zalivača.
Eh...