Ranije sam opisivao leto početka kraja moderne jugoslovenske i neuspostavljanja srpske državnosti. Izašli smo na letovanje 1991. kao normalna deca, deca sa nekim nadanjima, a vratili smo se kao sumorni starmladi ljudi, ljudi čije će horizonte zakriti teška crna zavesa očaja – kao i crno nebo nad hercegnovskim zalivom, tog avgustovskog poslepodneva, kada smo isključili Azru i Gdanjsk 80-e da bismo jasnije čuli teskobne vesti o prvim oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj i u jugoslovenskom bratoubilačkom ratu. Stajali smo na toj terasi nad ustima bokokotorskog zaliva, posmatrali nadvijajuće se crnilo nad našom zemljom i nad sudbinama mnogih ljudi moje, i prethodne, i potonje generacije – crnilo što će mnoge sudbine južnoslovenskog prostora progutati zauvek. Niko se nije smejao. Ugasili smo vesti, pustili ponovo Azru, neodređeno svesni da niko od nas neće videti ovaj bend na koncertu, ikada više. Devojke su bile očajne, i mi smo bili očajni, ali smo kao momci pokušavali da ih ohrabrimo, svesni da ni sami ne nosimo u sebi snagu bilo kakve nade više. Mene su ophrvale sumorne misli, crne koliko i more i nebo Boke Kotorske tog dana. Neće me napustiti sve do kraja maja 1999. godine, i konačnog apokalipsisa jedne zemlje, jednog režima i jedne epohe.
Kada smo se vratili u gimnaziju, prvog dana septembra prve godine Nultog Doba, nulte generacije, uobičajenu vrevu i žagor u hodnicima gimnazije odmenili su tužni i ugašeni pogledi đaka, i ušli smo u doba u kojem je sve što je išta vredelo počelo da beži iz ovog izopačenog društva. Bila su dva pravca bekstva srpske inteligencije – jedan na Zapad, glavom bez obzira, a drugi, naivni, u ratnu stihiju i na front da brane interese pomahnitale, izbezumljene vladajuće klike. Mladi ljudi su odlazili na front kao dobrovoljci a vraćali su se kao bogalji, razorene psihe, ako su se uopšte i vraćali. U mom starom kraju raznorazne grupice, Ćande, Skoletovi, Vijetnamci, i ostali, počeli su da govore o tome kako je unosno poći na front, jer možeš da se nagrabiš svega i svačega, i da se vratiš kao pravi mafijaški gazda kući. U školi su nastavu odmenili sve učestaliji protesti prosvetara. Rafovi su počeli da se prazne a dinar da divlja. I u gimnaziji, iako je bila u centru grada, pojavili su se dizelaši, sa duksericama uvučenim u trenerke, i devojke koje su u svojoj 17. godini izgledale kao kurve. Pojavio se i heroin.
Propast je ulazila polako u svaku poru života. Osetio sam neku malu iskricu nade kada smo čuli da se Bora Pekić kandidovao kod nas na opštini, iako svedočanstvo počivšeg Čika Joce Marjanovića – poraz na prethodnim izborima glasovima umrlih ili nepostojećih građana nije ulivao neku dozu sigurnosti. Bora Pekić, moj omiljeni pisac, čije knjige distopijskog fantastičnog pripovedanja sam gutao, kao i Orvela, Tolkina, ili Stivena Kinga, ne spavajući noću samo da bih prevalio što veći broj stranica priče, izgubio je na izborima od kandidata radikalne komunističke desnice. Predstavljali su ga kao četnika. Četnika, razmišljao sam, kako se samo klika Titovih pionira i lažnih socijalista preko noći prešaltovala sa ideološki crvenog na ideološki crni front?! Moć menjanja oblika tiranije Komunističke Partije, poput nekog fantomskog mitološkog stvorenja, bila je prosto zadivljujuća. Morali ste poštovati ovog stvora: kada god biste poverovali da je gotov i uništen, on je iznova i iznova nalazio načina da promeni formu te postane još moćniji i okrutniji. Jugoslavija je krvarila, stara, slobodarska, plemenita ideja južnoslovenskih naroda nestajala je u neshvatljivoj svireposti. Moj suludi najstariji brat, Aleks, je pobedio na konkursu Associated Press-a za mlade ratne izveštače, i otišao je u rat – da se iz njega ne bi vratio do 1999. U stvari, da se više nikada ne bi vratio iz njega. Moja osećanja spram srpskog režima bila su ispunjena prezirom najdublje moguće vrste. U Beogradu je vladalo sivilo, sa tu i tamo sporadičnim izlivima bunta kroz alternativnu srpsku scenu, predvođenu legendarnim radiom b92, koji nam je, valjda još jedini, ili među poslednjima, pružao kakvu takvu kulturnu utehu i držao grčevite poslednje otkucaje nade. Apokalipsa je hrlila kroz razorena jezgra i duše srpskih građanskih porodica.
Život je tekao, ako se to moglo nazvati životom, to čuvanje poslednjeg trunja dostojanstva u uslovima gde ste gledali mlade ljude kako se ubogaljeni vraćaju sa ratišta, naše očeve i majke kako im dirigovana neimaština ruinira zdravlje, i kako nestaju jedni za drugima, razoreni stresovima, brigom, očajanjem, egzistencijalnom neizvesnošću, kako ih odnose boleštine, infarkti, kanceri. Naravno, jedinu utehu sam nalazio u književnosti i čitanju. Na žalost, za mene se nije prilepio previše matematički gen muškaraca iz porodice, već književni, poetični, ženski gen koji je postojao kod nas. Starija braća su mi govorila da sam poludeo, i da sam u godinama kada treba da jurim za ribama a ne da bistrim po knjižurinama. Čitao sam Leona Jurisa, ali i knjigu koja će mi promeniti život, Džejmsa Mičinera, Izvor, romantičnu biblijsko-arheološku istoriju Izraela. Ovo sam čitao u pauzama između Orvela, čiji celokupan opus sam kompletirao još pre punoletstva. Nisu me zanimale toliko ribe, koliko mi je bila bitna stabilna ženskost, kvalitetna ljubavnica ali i drugar s kojim bih mogao da cugam ispred drakstora i varim i idem na retke rokenrol događaje, ili u noćne izlaske. Negde baš u tom periodu oko sticanja punoletstva i u danima vračarskog urbanog čergarizma pojavio se neki lik koji je izgledao tako, pa-a, veselo-šabanski i krenuo da tovari s nekakvim DSS-om, kao Voja Koštunica, čovek koji je bio nepravedno izbačen iz Demokratske stranke. Nešto u prisustvu tog veselog šabanina mi je bilo savršeno iritirajuće – naime, to neko nametanje stava, pa drobljenje po Đinđiću, mislim, jeste meni Đin bio antipatičan otkako je onako surovo pregazio Mićuna u borbi za prevlast, ali baš tako otrovno i sugestivno ogovaranje, pa još od strane čoveka s frizurom Refika Šabanadžovića, mi je bilo, onako, odbojno. Ipak sam se prikulirao zbog svoje devojke, pošto je to bio tip njene sestre, a devojka mi je bila cool lik, drugar, pride iz legendarnih Proleterskih Brigada, pa sam tako ignorisao tovarenja veselog šabanka. Kako bilo, on mi je ponudio posao kada sam napunio 18 godina, da prodajem nekakva vina naših ljudi iz Hrvatske, da im pomognemo u ovim teškim vremenima. Plata je bila 10-20 maraka dnevno, novac u rukama, što je bilo u rangu mog nedeljnog džeparca, i ozbiljno bogatstvo u jeku ekonomske krize. Vino sam voleo pa sam prihvatio posao, angažovao svog drugara da mi pravi društvo, i tako smo od sabajle, posle preuzimanja burića na Kalenića pijaci, bili razvoženi po gradu. Posao je bio cool. Zezali smo se i družili s ljudima, bili high sve vreme od cuge, zarađivali dnevnicu, još smo mogli da drpimo i koju marku više, jer se za burad morala vratiti neka cifra, a ostalo bi bilo naše kao bonus. Pošto sam ja bio druželjubiv i ćaskalo, dobro nam je išla ta prodaja, sve dok nas nije nakrpila nekakva ženturača, koja me je podsećala na onu dosadnjakovićku, Vesnu Pešič iz GSS-a, kao, kako nas nije sramota da valjamo opljačkano vino, da je to vino ukradeno od običnih ljudi iz Hrvatske, da su to Arkanovci donosili, i da to blage veze sa pomaganjem našem ugroženom stanovništvu na ratnim područjima nema. Sada, da ga jebeš... uzela mi tetka miran san i počela je da me grize savest. Ortak je bio SPO-ovac, ćale mu je bio u vrhu stranke, meni je odgovorao više DS, mada nisam imao ništa protiv ikoga iz opozicije. Ali ovo, da su bili Arkanovi poduhvati, to me je ubedačilo, a i razredna nas je snimila jednog jutra kada smo zapalili sa časova da bi šljakali, pa nam je pripretila da će nas oboriti godinu. Ostavili smo posao, iako je zarada bila ekstra.
Nastaviće
postscriptum: poljska u mom srcu