Primetio sam da je u poslednje vreme nešto manje političkih blogova, te je red da ja napišem jedan. Čak i ovi koji se pojavljuju se nekako ne bave suštinskim pitanjima. Jedno od tih suštinskih pitanja jeste šta Srbija hoće, kojim putem da ide. Da li hoće da postane deo EU, deo neke rusko-evroazijske grupe ili možda nesvrstana? Da li njen položaj (od geografskog do ekonomskog) čini njene želje realnim? Ako gledamo sastav Skupštine, čini se da Srbija želi da postane deo EU. Istini za volju, većina tu EU doživljava kao neki mitski pojam, kako će sve da postane bajno i krasno kad jednog dana uđemo u tu EU, bez potrebe da mi išta promenimo, kako kod samih sebe, tako i u načinu na koji funkcioniše društvo. Jedan od razloga zašto je opozicija slaba jeste u tome što im je Vučić maznuo takav pojam EU, te sad oni ne znaju kako da diferenciraju svoju politiku od njegove.
Da Vučić ne doživljava Evropu kao neki konkretan skup pravila i ciljeva kojima težimo – sloboda štampe, sloboda govora, odgovornost onih na položaju, institucije, nezavisno (i stručno) pravosuđe itd. se svakodnevno vidi iz njegovih postupaka i postupaka onih koje je sam izabrao da ga prate u vladanju. Međutim, ni opozicija ne doživljava Evropu na ovaj način. Doduše, svi će oni skočiti na svaki primer kada vlast postupa suprotno ovim pravilima. Međutim, zbog čega onda postoje stranke Pajtića, Tadića, Živkovića, Jovanovića, Radulovića i drugih? U čemu je suštinska razlika između onoga za šta se zalažu?
Time dolazimo do još jednog suštinskog pitanja – šta Srbiji treba. Po mom sudu, Srbiji upravo trebaju ova pravila o kojima pišem u prethodnom pasusu (sa ili bez EU, svejedno). To su još uvek toliko bazične stvari, da se razlike koje po određenim pitanjima postoje među onima koji su današnja opozicija (poput toga da li će biti ova ili ona stopa poreza ili da li homoseksualci imaju samo pravo na registrovanu zajednicu/brak ili imaju pravo i na usvajanje dece) čine nebitnim i time njihova razjedinjenost nejasna.
I tu je Vučić u prednosti u odnosu na opoziciju. Zato što niko ne može da kaže za šta se on zalaže tj. zato što se on istovremeno zalaže za sve i ni za šta. On i SNS su danas kao neko ko na očigled drugih izvrši ubistvo, pa u opisima očevidaca ispadne da je ubica visoki vitki beli zdepasti crnac azijatskog porekla s jednim plavim i jednim crnim okom.
Nažalost, i ove priče o saradnji opozicije su više izazvane izborima i vlašću kao protivnikom opozicije, nego potrebom opozicije da radi na ostvarenju onoga što Srbiji treba. Svojevremeno je jedan u govoru rekao nešto što i danas preovlađuje: “Moj problem je što, kad kažem ljudima da nešto uradimo, pitaju me - A protiv koga?”. Moguće da je razlog što se lakše okupljamo negativno - protiv nekoga, nego pozitivno - za nešto, taj što Srbija možda i neće ona pravila odozgo. Ali to je upravo ono što nekoga čini delom političke elite u nekom društvu – to što radi na ostvarenju ne onoga što većina želi, već onoga što većini treba. Naročito s obzirom da je najtačniji opis stanja da Srbija u stvari i ne zna tačno šta hoće, a još manje šta joj treba.
To nas dovodi i do trećeg suštinskog pitanja – ko Srbiji treba. Odgovor politička elita (svaćena kako sam naveo u prethodnom pasusu) je sam po sebi očigledan. Ko čini, odnosno ko može da čini potrebnu političku elitu je već teže pitanje. Da Vučić ne može biti politička elita, to je samo po sebi očigledno. Ne samo da ne radi na ostvarenju onoga što društvu treba, već i zbog toga što su mu jedine sposobnosti u oblasti medijske manipulacije. Osim u njemu bliskim medijima, pozitivni rezultati njegove vladavine praktično ne postoje. Zanimljivo mi je primetiti na ovom mestu kako je Mišković dva šoping mola prodao za preko 200 miliona evra, dok Vučić i oni koje je sam izabrao da ga prate u vladanju u istom periodu prvo nisu uspeli da dobiju očekivanu cenu za telekomunikacionu kompaniju, a praktično odmah zatim nije uspeli ni da nađu nekoga ko bi Vladu savetovao kako da proda aerodrom (pri čemu je pitanje da li je prodaja Telekoma i Nikole Tesle potrebna Srbiji drugi par rukava). Ni opozicioni lideri ne pokazuju baš previše karakteristika potrebne političke elite. Pre svega zbog toga što se dele oko manje bitnih pitanja, zasigurno nedoprinoseći time da se i bitnija pitanja ostvare.
Svakako da je to jedan od važnijih razloga zašto se kod određenog broja građana javlja potreba za novim ljudima. Neki od njih se već i sami angažuju u okviru postojećih stranaka. Nesumunjivo je da se neki ozbiljniji uticaj može ostvariti pre svega u okviru tj. putem stranke. Alternativa stranci jesu raznorazna udruženja i nevladine organizacije, ali je njihovo delovanje po pravilu vezano za neko uže, konkretno, pitanje oko koga se okupljaju istomišljenici i kroz lobiranje za svoju stvar pokušavaju da ostvare cilj. Opet, niko od njih još uvek nema dovoljnu prepoznatljivost da bi se moglo proceniti da li iko od njih može biti potrebna politička elita.