Teško je razdvojiti ideju od onog ko je sprovodi. Milsim, teško je emotivno razdvojiti. Dobra ilustracija je Vučić-EU priča. Koliko god ne bilo moguće opisati Vučića bilo čime što bi se u teoriji nazvalo "evropskim vrednostima", činjenica je da je EU u njemu pronašla gubernatora koji će ovaj sistem u kom živimo, privesti unapred zadanim pravilima (taman onoliko kakva ona jesu i koliko ona jesu). Da li to unižava ideju jedinstvenog evropskog prostora u kom postoji sloboda protoka ljudi, roba, uslugai kapitala (EU je ipak to, ništa posebno više)? Da li taj Vučićev evropski put zbunjuje njegove sledbenike, koji, obožavajući, prate tragove čak i do političkog prostora koji mrze svom svojom iskonskom ljubavju prema pravoslavlju?
Ili drugi primer: slobodni građani i pokret okupljen sa unapred zadatim predsednkom, da li te dve stvari idu ujedno? Razumem problem da sloboda mora da se uzme/otme i da politička igranka podrazumeva određena pravila i određene igrače i razumem da dokazano nezaobilazni igrači (stranke) imaju svoja pravila koja pre slobode podrazumevaju disciplinu i čvrstinu ali...
Pokret sada napuštaju osnivači, čija je (osnivačka) ideja bila unapred određeni predsednik. "Mi smo slobodni u svojoj volji da biramo Jankovića". Sada svoje procene kriti iza Slavice uz obrazloženje da bi Janković samostalno da vodi malo je licemerno. Grbo se rodilo, ako je ideja bila okrenuti ovo društvo od mesijanstva. O načinu izlaska i pljuvanju u dalj bez prepreka pristojnosti ne bih, takva pisma neka piše Željko Mitrović.