Svaka samoposluga u okolini nudila je odličan izbor svih vrsta sireva: domaćih austrijskih, i onih uvoznih što su stizali iz Francuske, Italije, Holandije, Nemačke i komšijske Švajcarske. Gaude, edamera, trapista i kamembera, pakovanih na najrazličitije načine i one u rinfuzu.
Feldkirh je - kad rekoh "domaćih austrijskih" a kao mesto zbivanja - naime gradić u Forarlbergu, najmanjoj i najzapadnijoj austrijskoj republici smešten uz samu granicu sa Lihtenštajnom i otprilike na početku doline stare Rajne koja teče do Bodenskog jezera.
No izbor svakog pravog Montafonera, gde god da se nalazi a to može da obezbedi, jeste Montafoner Sura Kees.
Da, upravo tako zvuči Montafoner Sauerkase na tom čudnom dijalektu koji je mešavina nemačkog i retromanskog, u dolini nekada divljoj a sada bajkovitom skijaškom raju, koja se pruža petnaestak kilometara uspinjući se polako od Bludenca uz Silvreta Hohalpenštrase sve do pasa na preko 2.000 metara nadmorskevisine kojim se prelazi u Tirol.
Ali, nisam hteo o tome, bar ne sada.
Andi i ja smo, kao Montafoneri (on od rođenja ja sveže inicirani) prezirali i pomisao da nas život u Feldkirhu odvoji od omiljenog sira. Zato smo svake druge nedelje zorom ranili i prelazili tih pedesetak kilometara sve vreme sa desnezapadne strane gledajući planinske grebene Čezaplane i Silvrete iza kojih je ležala Švajcarska, hitajući ka našem seljaku i njegovoj farmi na više od 1.600 metara do koje se u ovih nekoliko meseci u godini moglo i automobilom.
Servus, hajle! - tradicionalni montafonerski pozdrav pa po jedan šternenvaser - rakija od borovnica - malo sira i pršute za probu, dva koluta od po 5-6 kilograma u gepek džete i u zdravlje da se vidimo. Neće se kezšpecli* sami zgotoviti za ručak.
*Stara montafonerska mudrost glasi: budi onaj što jede, nikad onaj što pere tiganj posle
Onda opet nazad, ovog puta nizbrdo i prema severozapdu vijugavim putem kroz tunel od krošnji dok nam je sada Švajcarska sa leve strane.
I ovde jedan mali kuriozitet: granica tu sve vreme leži na dva, nekad tri ili pet kilometara vazdušnom linijom, ali je najbliži granični prelaz upravo u Feldkirhu, i to za Lihtenštajn.
Dobro, ok, jeste pre podne al leto je, mladi smo a ledeni Forenburger u bašti hotela Taube najbolji je na stotine kilometara u prečniku. Šljunkovita bašta pod starim kestenovima, uostalom, bila je i omiljeno mesto Ernesta Hemingveja čijim je fotografijama ukrašena glavna štuba (gostinjska soba, sala) u kojoj je i slavni pisac voleo da za montafonertišom sedi uz kamin u hladnim danima.
Ok, po jedno malo... Ali hej! - na dve smo noge došli, libe frojlajn, cvaj noh! Još dva i na put.
I tako stižemo „kući". Andijev stan u centru mesta, na ivici kaldrmisane pešačke zone koja je nedeljom - dakle baš danas - istovremeno i pijaca na kojoj se izlaže sve, od povrća do ribe i mesa na pokretnim štandovima.
Gotovo je podne i već je dobrano upeklo, da se požuri valja.
Ali šta je sudbina... Slobodno parking mesto tačno je pred ulazom u Stounklab. I kako proći a ne javiti se sad svim onim dobrim ljudima koji nazdravljaju spremajući se, kao i mi , da se bace na nedeljne aktivnosti?Pogledamo se značajno na ulazu onim specijalnim „Ali samo po jedno, Vis čeka!" pogledom i zaronimo u pozdravljanje i tapšanje dok se korona sa kriškom limuna u grliću nekako volšebno već stvorila u ruci. Pa onda i u drugoj.
I onda se nekako pojavilo još to jedno, poslednje, koje je neznano na koji način uspelo da se bespolno razmnoži i onda su se te korone pojavljivali kao gremlini, samo iskakale odnekud a dolazili su i neki drugi ljudi, i odlazili, a korone su se i dalje pojavljivale sve dok se mi nekako oko tri pred zoru nismo našli na mokroj kaldrmi, sami sa po tom jednom, stvarno poslednjom u rukama.
„Ššš!" sa prsom na ustima Andreas mi je pokazivao da budem tih dok smo se spoticali i padali uspinjući se stepeništem. Jer Vis, njegova supruga - Persijanka inače - možda već spava.
Uveliko zreli, topli zraci sunca grejali su mi lice i probijali se kroz kapke. Noseći betonsku glavu pod miškom kao jan Bibijan silazim u trpezariju odakle leluja miris sveže kafe. Vis se smeje, Andi nalakćen na sto jednom rukom pridržava svoju glavu- betonsku kocku a drugom pokušava da digne šolju sa kafom. Čkiljeći nekako razaznajem kazaljke na satu. Pola dva, bokte... A napolju trideset i kusur stepeni.
„Sir, jebote!?" - sine mi odjednom. Pa sir nam je u kolima ostao... Kažem Andreasu, i on se lupa po čelu. Žurno silazimo dole, prelazimo tih petnaestak metara do auta. On otvara prtljažnik...
Sledeće čega se sećam su prikaze u belim skafandrima koje na nosilima nose tela onesvešćenih i ovaj jedan što meni pokušava da natakne masku sa kiseonikomna lice.
Dobar advokat zlata vredi: po fodina zatvora dve godine uslovno i šest meseci društveno-korisnog rada za nesavesno rukovanje opasnim materijama i ugrožavanje opšte bezbednosti.