gost autor:alseone
Ove godine se dosta pričalo o egzoplanetama, a to su planete izvan sunčevog sistema, zbog Nobelove nagrade za fiziku koja je između ostalog dodeljena za kosmološko istraživanje takvih nebeskih tela. Čovečanstvo je malo odahnulo kada su pre više od 20 godina prvi put otkrivene izvansolarne planete. Nadali smo se da postoje, verovali smo da postoje i naučni modeli su to pokazivali ali do tada ih nismo videli. I to je bila mala prekretnica koja se ogledala u nadi da tamo negde u hladnoći svemira postoji rezervna kuća u koju se možemo preseliti ako ovu srušimo ili prenaselimo.
Ipak, egzoplanete su verovatno samo materijal za SF literaturu, teško da ćemo ikada tamo otići. Ako malo pogledamo naš komšiluk, on je veoma prazan, prve egzoplanete koje smo pronašli desetinama i stotinama svetlosnih godina su daleko. I to su planete slične Jupiteru, gasoviti džinovi, to nisu planete zemaljskog tipa. Planete slične našem plavom kamenu mnogo su ređe.
Čak i ako bismo gledali optimistično, pa uprkos veoma maloj verovatnoći da naseljivu planetu nađemo tik do nas, kod prvih zvezda, to su i dalje desetine svetlosnih godina, što je ne samo za današnju tehnologiju, nego i tehnologiju koju vidimo u budućnosti, ravno beskonačnosti.
Procene su da ćemo do Marsa sa ljudskom posadom otići u narednih 50 godina a do Jupitera za nekoliko stotina godina. Udaljenost prvih zvezda je 70,000 puta veća od udaljenosti Jupitera. To nam pokazuje nivo „beskonačne" udaljenosti zvezda. Da bismo bili spremni za tako nešto, moramo iz korena promeniti naša shvatanja o masi, ubrzanju i energiji. Namerno ne spominjem brzinu, jer brzina je u redu, brzinu „samo" treba postići kroz razumevanje mase i energije, ubrzanje je ono sa čim naša krha tela imaju problem. Mi ne možemo dugo izdržati veća ubrzanja od 1 G, 5 G možemo izdžati samo par minuta, 3 G jedan sat. Tako da bi naš hipotetički svemirski brod ubrzavao godinama do brzine svetlosti.
A sve ovo pričamo samo za naš komšiluk. Obići našu galaksiju koja ima prečnik 50 hiljada svetlosnih godina ili otići do samo susedne galaksije koja je udaljena 2.5 miliona svetlosnih godina, postaje težak zadatak i za samu svetlost a kamoli za nas opterećene masom.
I na kraju razmišljam, ako uzmemo da je ceo svemir samo slučajnost, da je život slučajnost, veličina svemira ne znači ništa, ali ako uzmemo premisu tvorca i „da smo tu zbog ravnoteže među zvezdama", onda veličina svemira odjednom postaje ili „besmislena" jer onemogućuje putovanje do drugih planeta, ili veoma smislena u slučaju da je baš to bila i namera.