Zbog primernog vladanja i odličnog uspeha na kraju školske godine, „Queeria“ je odlučila da me za nagradu biznis klasom pošalje na zasluženi odmor u „Excelsior“ hotel u Dubrovniku. Nagradu sam oberučke prihvatio i jedva dočekao da pobegnem u neku prijateljsku zemlju gde će se moja izdajnička i stranoplaćenička duša odmoriti od slobodnih radikala koji nagrizaju naše društvo kao što Domestos nagriza nežne domaćinske ruke. Kad bolje razmislim, prijateljska Hrvatska je odličan izbor za beg od srpske stvarnosti, naročito u trenutku kada „nas“ tuži za genocid.
Ali, kao što odlično znate, život u Srbiji nas na neki način obogalji i od nas stvori osobe s invaliditetom ili bolje rečeno osobe sa srpstvom. To srpstvo se, kao neki parazit, zakači za nas i osim što nam sisa krv ogleda se i u veoma glasnom govoru, inaćenju, prkosu i naravno preteranom korišćenju reči „bre“ (kokoške kokodaču, krave muču, ovce bleje, a mi Srbi brecamo). Tog parazita postajemo svesni tek kada napustimo teritoriju („genocidne?!“) lepše naše, a posebno je vidljiv ako odemo u prijateljsku Hrvatsku. Mislio sam da smo mi izdajnici i strani plaćenici špricani protiv tih parazita, ali sam se duboko prevario. Prvo što sam učinio kada sam ušao u hotel „Excelsior“, sasvim nesvesno sam pitao recepcionera da li imaju goste koji se lažno predstavljaju da su iz lažne, nepostojeće i nepriznate države koja nosi lažno ime Republika Kosovo. Recepcioner mi je odgovorio da imaju nekoliko albanskih gostiju koji tvrde da su iz nezavisne države Kosovo. Besan i revoltiran sam zatražio da ih ODMAH izbace iz hotela ili ću ja morati da otkažem svoju rezervaciju i napustim hotel. I tako sam u sred Dubrovnika, sa sedamnaest „Louis Vuitton“ kofera u rukama ostao na ulici bez hotelske sobe. Nadam se da će mi taj patriotski gest doneti državno priznanje koje će mi lično uručiti Vuk Jeremić.
Šta ću bez hotelske sobe, bez igde ikoga u tuđini?! Koga da nazovem i da pomoć ištem?! I onda sam se setio ko mi može pomoći, ko mi duguje uslugu:
- Halo
- Paris, droljo. Šta ima? Peđa von Queeria ovde.
- Pedja, droljo. Evo spremam kompot od trešanja i slatko od jagoda za zimnicu. Posle ću da kuvam ručak, dolaze mi neki gosti. Šta ti radiš?
- Evo me u Dubrovniku i imam mali problem. Ostao sam bez hotelske sobe. Da li možeš da mi središ da odsednem kod vas u „Hiltonu“?
- Naravno Pedja, za tebe sve. Dovoljno je da se na recepciji pozoveš na mene i kažeš da smo nerazdvojni prijatelji. Daće ti predsednički apartman koji čuvaju za mene i moje prijatelje.
- Hvala ti Paris, mnogo si mi pomogla. Nikada ti ovo neću zaboraviti.
I tako sam ja dospeo u predsednički apartman „Hilton International“ hotela u Dubrovniku. Zahvaljujući čistom hrvatskom zraku dejstvo srpskog parazita je popustilo te se u Hiltonu nisam raspitivao da li imaju albanske goste iz lažne, nepostojeće i nepriznate Republike Kosovo.
Odmor je mogao da počne. Sunce, seks, more, seks, hrana, seks, vino, seks, droge, seks, seks, seks… Koga naći za toliki seks kad turisti u Dubrovniku prosečno imaju dvesta godina?! Jedina opcija su mi mladi, zgodni, seksi Dubrovčani. Ali ako se budem petljao s njima to će me diskvalifikovati za državno priznanje koje bi mi lično uručio Vuk Jeremić! Seksi Dubrovčani ili državno priznanje?! Državno priznanje ili seksi Dubrovčani?! Dubrovčani ili Vuk Jeremić?! Ne znam za vas, ali sam ja izabrao seksi Dubrovčane. Da budem precizan izabrao sam samo jednog.
Radi u hotelu kao animator. Ima 23 godine. Lep. Zgodan. Snažan. Zove se Ante Cash.
Dugo sam ga posmatrao iz daleka, kao što nas je učila drugarica Desanka. Gledao i maštao kako mi prilazi, uzima u naručje i odvodi u predsednički apartman. Otključava vrata dok me još uvek drži u naručju. Unosi u sobu do ogromnog bračnog kreveta na koji me baca. Kida službenu košulju sa sebe ispod koje se otkrivaju snažne grudi i veliko crno istetovirano slovo U. Ja vrisnem od straha i uzbuđenja kad to videh.
- Za seks spremni, - pocepa pantalone sa sebe ispod kojih se otkrivaju snažne butine i teška artiljerija. Ja opet vrisnuh od straha i uzbuđenja.
- Dolazi ovamo da se na tebi osvetim za sve što ste nam učinili, - zarežao je na mene kao tigar, te ja nemadoh kud.
- Majčice, majčice, spasi me majčice, - drao sam se iz sveg grla.
- Nitko ti sada neće pomoć. Platićeš mi droljo agresorska. – vrištao je na mene dok se u pozadini na tranzistoru čuo Thompson.
- Nemoj Ante, nemoj. Ja sam vaš. Ja sam izdajnik. Nataša Kandić mi je drugarica. Sa Sonjom Biserom svake nedelje pijem kafu. Nemoj Ante, nemoj.
- Šuti. Nećeš me prevarit tim lažima. Platićeš mi za sve dane, tjedne opsade Dubrovnika, za svaki kamen koji ste nam srušili – govorio ljutito dok mi je vezivao ruke na leđima.
- Nemoj Ante, nemoj. Ko boga te molim, nemoj. Nisam ja agresor, nisam… Joj Ante, pa nemoj bez kondoma. Nemoj, nemoj, nisi ti takav.
Imaš kondome u prvoj fijoci pored krevet.
Kuku lele, nemoj. Šta će tvoji da ti kažu!!! Nemoj Ante, tako ti Franje.
Stavi i lubrikant, nemoj bez podmazivanje.
Kuku majčice, šta sad doživeo. Jooooooooooooj, Ante… Boli, boli, boli, nemoj, nemoj, nemoj… Oooooooooo Ante…
…posle pet minuta…
- To mi radi Ante, osveti mi se za sve što smo vam radili. Za svaki kamen dubrovački. Za svaki dan i nedelju pod opsadom. Tako Ante, to mi radi Ante. Ne zaboravi i ostale zločine. I za Vukovar i Karlovac, Karlobag, a naročito Viroviticu. Za sve mi se osveti Ante, moj Ante. Zaslužio sam. Osveti mi se. Kazni me, Ante, moj Ante. Evo blješti mi pred očima i oluja mi utrobi. Joj Ante, moj Ante, kako ti to dobro radiš.
Ali se Ante odjednom zaustavi.
- Šta? Gotovo? Pa ovo bi neki blic krig?
Krenuo Ante da skuplja svoju garderobu s poda i da se približava izlaznim vratima.
- Ante, gde ti misliš da si krenuo? Sad je red na mene da se osvetim. Za sve što ste nam radili od 1941. pa naovamo. Sad će da vidiš čija majka crnu vunu prede!!!
U tom trenutku trgoh se iz maštanja. Vreme je da svoja maštanja najzad ostvarim. On je još uvek animirao neke sredovečne Britanke kraj bazena. Ustao sam sa stolice i uputio se ka njemu.
- Zdravo Ante, ja sam Pedja von Queeria, prijatelj Paris Hilton i mnogih drugih slavnih ličnosti, među kojima su… (vadim iz džepa urolani metar dugi papir na kojima su ispisana imena svih slavnih ličnosti koje poznajem. Pokazujem i ponovo urolam i vraćam u džep). Jako si simpatičan dečko i rado bih voleo da popijem jedno žestoko piće s tobom u gradu. Večeras. Naravno ti plaćaš, kao i svaki džentlmen.
- Žao mi je, ali mi je zabranjeno intimiziranje s gostima hotela – okrenu se i nastavi da animira sredovečne Britanke.
Vratih se u svoju stolicu kao pokisao. Eh Ante, moj Ante sve sam u glavi isplanirao. Šta bi radili, kako i gde. Čak i šta bih ti rekao na rastanku: „We'll Alway Have Dubrovnik“. Ali ostaju mi maštanja. To mi Ante ne možeš oduzeti. Biću veoma grub i žestok prema tebi u maštanjima. Čak ću i bič koristiti.
Zbog ovog incidenta sam skratio svoj odmor i kod menadžera hotela insistirao da Antu izbace s posla. Odlučio sam da se više nikada neću vratiti u Dubrovnik. Osim ako me Paris ne pozove u goste. Nju ne mogu da odbijem.
Vuče Jeremiću, nadam se da sam zaslužio jednu nacionalnu nagradu, ako već ne nacionalnu penziju. Kaj ne?!
Vaš ponizni,
Predrag M. Azdejković
Muzička preporuka:
Anthony and the Johnsons: I Fell in Love with the Dead Boy