Piše: Boban Stojanović
Veoma često se pitam, kako je moguće da smo u eri obeležavanja svakojakih praznika: državnih, međunarodnih, verskih, važnih i nevažnih, propustili da u kalendar istih unesemo i 27.jun - Dan ponosa?
Nije to samo reda radi. Još manje radi demokratije ili poštovanja ljudskih prava. Sama činjenica da jedno društvo u kalendar svojih događaja neskriveno uvrsti dan posvećen pravima gej osoba potvrđivala bi to sama za sebe.
Tek da podsetim: 27.juna počele su velike, višednevne demonstracije za prava gej osoba. Rezignirani neprestanim nasiljem od strane policije, američki homoseksualci, lezbejke i tranvestiti podigli su svoj glas. Ali, ova je priča imala dve jasne strane: nasilje i njegove žrtve. Ova borba traje i danas paralelno donoseći poštovanje prava i odnoseći ljudske živote.
U Srbiji homofobija nije samo mržnja, nije još jedna fobija sa precizno i jasno određenim granicama u kojima deluje. Homofobija u Srbiji nije netrpljejivost usmerena prema jednoj grupi ljudi, prema jednoj zajednici ili nekom određenom kulturnom obrascu. Homofobija u Srbiji je deo opšte, političke, kulturne klime, koja neprestano produkuje neprijatelje kako bi sačuvala privid ispravnosti, zajedništva, kolektiviteta, ali i sebe pokušala da predstavi kao ispravnu i zdravu. Ovakva postavka ne odražava se samo na pripadnike gej zajednice, ona se reflektuje i na one koji nisu pripadnici pomenute zajednice – ovdašnja homofobija je mesto iskazivanja opšte mržnje prema svima sa kojima se ne slažemo, prema svima koje ne uvažavamo, i što je najgore, prema svima sa kojima želimo da se politički obračunamo. Uperiti prst u nekog i nazvati ga homoseksualcem (ili koristeći čitav spektar izraza, kako god vam volja), efektno je sredstvo diskvalifikacije, išćlanjivanja iz zajednice, činjenja te osobe nepodobnom. Homofobija je neizostavni i sastavni deo antievropskih tendencija, koja razvoja društva i njegov izlazak iz patrijarhalnih matrica proglašava neprihvatljivim.
Deo (ali samo deo), političke elite naučio je da se politički korektno odnosi prema manjinama, često veoma nevešto uvažavajući nacionalne i/ili verske zajednice, deklamujući prethodno uvežbane čestitke i izjave za ovaj ili onaj praznik, povodom ovog ili onog događaja. No, postoji nešto što se u pozorišnom žargonu zove „podtekst“ – to je ona suština iz koje govorimo i često nema bliskosti sa rečima koje izgovaramo. Čizma nasilnika ne bira glavu koju šutira, mržnja prema homoseksualcima nije smanjena jer smo počeli da ih imenujemo „gej“ a ne „peder“ niti je rasizam smanjen jer „Romima“ nazivamo „Cigane“. Do onih kojima je politička korektnost upućena, do njih su infromacije i sadržaji već dospeli, njima je već svejedno. Uostalom, niko nema prava da mi otima jezik, a politički korektan govor (ili približnije imenovanja), su pokazatelji da zastrašivanja nasilnika imaju uspeha; to je svakako, mali vid bežanja i držanja po strani.
Spoljne neprijatelje smo odavno potrošili. Na razne načine. Ono što nam je ostalo od mržnje i ono što još možemo da uradimo u ime odbrane i otpisivanja sopstvene odgovornosti je da pronalazimo neprijatelje unutar naše male, stešnjene, zatvorene zajednice, inhibirane, upakovane u sebe samu.
Homofobija je bila i ostala deo politike rata. U modernom društvu nema zajednice koja je bila u ratu a da nije bila homofobična. Nema tog jačanja nacije a da homofobija nije deo tih istih mišića na kojima se nacionalni kolektiv gradi. Nema ni te odbrane zločina a da ta odbrana nije proizvodila nove žrtve. Najmanje čemu mogu da se nadam je da je ovaj sadašnji, homofobični trenutak u kome živimo, samo prolazni deo jedne tranzicije (ili čega god), i da će proći. Kako bi ovde tradicionalno rekli: Zbog naše dece!.
Strah koji se gej zajednici i njenim pripadnicima nameće svakodnevno je strah koji vodi ka daljem zatvaranju, stvarajući nove blokove onih koji su „za“ i onih koji su „protiv“ i onih koji su „ravnodušni“. Nas nekolicina koja se javno usudila da kaže ko je, da ponosno iznese svoj identitet i politiku, da se suprodstavi korenima različitih mržnji, se samo homofobiji, neprestano je izložena pretnjama, nasilju, provokacijama, zastrašivanju. Pišu nam preteće poruke preko telefonskih i internet poruka, na zidovima kuća u kojima živimo. Sa druge strane, društvo se pita o brojevima, koliko (zaista), ima gejeva, lezbejki, biseksualnih, transrodnih, transseksualnih osoba u Srbiji. Verovatno puno (ako je verovati statistikama oko 12% ukupne populacije), ali im gore navedene poruke neprestano govore da ćute i da se kriju. I zato nije moguće biti jači, biti vidljiviji, biti glasniji, biti borbeniji, biti na ulicama, trgovima i slaviti svoj dan.
Agonija II Svetskog rata i užasnog Hitlerovog režima počela je kreiranjem poželjnog društva u kome su najpre zatvoreni gej barovi, zabranjene nudističke plaže i pornografija, pohapšeni gej muškarci, prostituke i tranvestiti. Ipak, rat se završio milionima onih koji su ubijeni jer su bili druge nacije, vere, jer su pripadali drugim političkim opcijama. Broj gej žrtava je bio veliki, ali znatno manji nego drugih.
Zato je homofobija ozbiljna.
Danas je to gej zajednica, gej pojedinci, a sutra – bilo koja druga zajednica, bilo koji drugi pojedinac. Ćutanje, zatvaranje očiju pred naletima mržnje, pred pretnjama koje su deo svakodnevice gej zajednice u Srbiji, vodi u produbljivanje netrpeljivosti prema svemu što jednog dana može biti okarakterisno kao Drugo.
(Deo ovog teksta objavljen je u današnjem broju lista Danas)
Volim vas,
Boban Stojanović