Zdravstveni sistem Srbije, u čije lavirinte sam se po prvi put u životu uputio, vidim, evo, već sa ulaza (ne bih dalje, hvala), uspeva da me iznenadi, zabavi i uvek iznova nasmeje, kao kakva naturalistička crna komedija, bez obzira što se radi o mojoj sopstvenoj koži. Najinteresantnije je to što shvatiš da je sistem napravljen tako da ti maksimalno iskomplikuje lečenje, valjda da bi se smanjio pritisak na zdravstvo. Pacijenti su manje bitni - a kada si u toj ulozi, nekako ti se čini da je to i razumljivo. Šta ima, ovako sakat, da smaram za tu crkavicu što ulažem dobrih 20 godina, i popravljam nogu koju sam sam slomio?
Kad sam se zakucao o ledinu podno Rajca, oprezno nisam zvao nikakvu hitnu pomoć, već me je Tamara noge imobilisane elestičnim zavojem, prebacila do Urgentnog centra - nije moglo brže. Posle objektivnih sat vremena čekanja na red, primio me je ortoped, koji mi je skinuo imobilizaciju, jer, kako reče, sprečava cirkulaciju, i - bez ikakvog pregleda ili ičega, uputio me na jednu od tri te nedelje dežurne bolnice, da bih, ispostavlja se, srećom izabrao VMA. Izbacivši me tako u hodnik, bez ičega što bi ga pridržavalo stopalo mi je spalo sa noge dok mi je glava na onom krevetu na točkove još bila u ordinaciji, pa sam zaurlo kao i prilikom loma, na šta je doktoru jedino važno bilo da nogu sa visećim stopalom ubaci nazad, da ne vide i ne čuju zblanuti ljudi u čekaonici, vratio je stopalo na mesto, stavio šipkicu ispod - ali opet bez zavoja, pa se napravio otok, što će, ispostavilo se, dovesti do operacije 2 nedelje kasnije - i odaslao me dalje. Nema veze - ime mu nisam zabeležio u inat svim budućim komentarima ovde.
Kad sam stigao na VMA, ispred mene su bili isti koji su čekali na Urgentom, a za mnom su dolazili oni koji su bili iza mene. Nije mi samo jasno što su nas uopšte primali, mogao je i portir da nas šalje dalje. Oni sa Urgentnog sve lepo upućuju drugom, bez pregleda, bez snimka, bez ičega - moj čuveni doktor koji neće stradati prvo je konstatovao uganuće, pa tek kada se stopalo oklembesilo, onako sa strane, pod pravim uglom, lom - ako nije saobraćajka ili nasilje. Let paraglajderom se kvalifikovao kao sport, a ne vazdušni saobraćaj.
Na VMA, zaista, druga priča - još malo k'o da gledam doktora Hausa i to bez njega lično (jest uzoran cinik, al' ne bih mu bio pacijent sa nečim tako običnim kao što je polomljena noga). Tako, hoću reći, fina bolnica - k'o u Ameriki, možda ne baš ona za najbogatije, al' za neko jako srednje osiguranje. Gips celom dužinom, da se ni najmanje ne pomeri, skočni zglob otišao na 3 mesta. Prva kontrola OK, druga - spao otok, pa se sve pomerilo, pa na operaciju - šokirao sam se posle, kad sam na snimku video kakvu konstrukciju su mi ušrafili u kost. Sedam šrafova (dva oveća, od svojih 5-6 cm, ostali manji) i pločica. Ne, neću zvoniti na aerodromima (97,46 odsto ljudi je napravilo tu šalu, a boga mi, i sam sam pitao doktora za to kad mi je rekao šta će da radi), vade mi za 3-4 nedelje, pa ću moći da počnem polako i da se oslanjam na nogu.
U međuvremenu, za te kontrole i operaciju, njegovo veličanstvo Uput. Kakav je to dokument, moj brajko! Ma kakva krštenica, prijava boravka, pasoš, viza, Uput je papir koji znači zdravlje ili bolest, život ili smrt. A ne može sad - jedan Uput za jedan lom. Nego svaki Uput - ajd iznova u dom zdravlja (sreća, trebale mi neke vakcine pre par godina za odlazak u Afriku, pa sam prvi put od srednje škole otvorio Samo Nešto Manje od Uputa Značajan Karton). A da te primi lekar koji ima Moć da napiše Uput - mora da se zakaže. Mož' lično, čekaš pola sata - sat na šalteru, pa kad zakažu dođeš drugi put, a mož' i telefonom, onaj 0800, besplatan, naglašavaju to kao da je pa telefon skup. Kud ću - šta ću, udri na telefon, jedno 2 - 3 dana, al' niko da se javi. Zvoni kao blesav - ništa. Okrenem centralu, tražim direktora, dobijem direktorku opštih poslova, mnogo fina neka žena, neverovatno ljubazna i profesionalna, a tek na kraju sam rekao da sam novinar (bio, al' to sam prećutao), objasni mi da treba samo malo strpljenja, jer imaju 3 operatera na 400 poziva, to ne zvoni za bezveze, ali im još fali ona mašina da kaže koji se na čekanju, pa neće biti zabune, ovih dana će stići. I stvarno - kad sam to shvatio, zovem, sačekam nekoliko minuta i neko se javi. Što je do Doma zdravlja Vračar, dakle, svaka čast. Nije doktorka kriva što je prepuna, pa i kada dobijem vezu, zakažu mi za Uput posle datuma za kontrolu, a ona ne sme da izda više Uputa odjednom. Sreća, ovako polomljen ne idem ja, nego ode gospođa majka, baš snalažljiva žena (nema veze što zna direktora), inače nemam pojma šta bih.
I VMA je super - ne samo doktori, za koje se zna da su vrhunski, nego, i na čuđenje iskusnijih pacijenata, sasvim komforne sobe, sa WC i kupatilom na svaku od 3 ili 6 kreveta, pa redovni obilasci sestara, svakih par sati, pa kako su dotrčale na slučajno pritiskanje poziva u pomoć, pa menjanje posteljine, dodavanje ćebadi, jastuka, svega. Pa ima gde da uključiš punjač za mobilni i kompjuter, pa svetlo za čitanje, pa noćno svetlo, čak i radio, al' nismo probali. I na internet se ide, sa onim mobilnim modemom, što je bio džabe u septembru. Meni se sve to činilo normalno, al', kažem, ti ljudi iz sobe, apsolutno oduševljeni, kažu drugi svet.
E, onda Doznake. To je kao Uput za pare. Prvi mesec je još jednostavan, piše ti tvoja doktorka. Za drugi mesec, brale, na Komisiju. I to moraš baš na taj neki dan, i to na Zvezdaru, koja je Komisija za tri opštine. Pitam telefonom kad (nema 0800, al' ja iskusan, zakazujem), kažu - nema veze, od 7 do 2, kadgod. Jest, kadgod. Oko 10 ujuto bilo ih je preko sto koji čekaju. 25 na sat. Nekako smo dobili, al' me brine što je za mesec dana - subota, pa su rekli da treba da Doznake dobijem u ponedeljak. Sa Doznakama treba nazad kod svog lekara (nije hitno, zakazao sam 3 nedelje unapred, možda o istom trošku da i Uput), pa onda sve to Goci koja nam vodi računovodstvo. Šta li tek nju čeka, neću ni da mislim.
Sve u svemu, nekako napravljeno da se što više gnjaviš, smaraš, gubiš vreme, živce, mora biti zato da odustaneš, ako nije baš da moraš. A naši ljudi, nekako, opet zapeli da se leče kad su bolesni. Sito, razmaženo socijalizmom, to ti je. Jedva čekam da saznam sisteme i procedure za rehabilitaciju. Imam utisak da su još uzbudljiviji, jer je našem pacijentu čist bingo da ode tako negde, možda u neku banju.