Jeste da su, tada, ljudi raspolagali sa manje krša, no sada, ali opet...dok spakuješ letnja krzna, zimska krzna, idole i toteme, suva crevca za strune na lukovima, oruđe, obaška oružje (a koplja tek nezgodna za pakovanje), poloviš svu decu (uz to da tada nije bilo televizije, pa su ljudi sami proizvodili decu, umesto da gledaju druge kako to rade), a kamo šerpe i lonci...
Uz sve to je, slovenačkom plemenu Slovena, noć pred selidbu, banula i dobra vila i dala im da ponesu, sa sobom, vrećicu semena, do tada neviđene heljde, iliti ajde na slovenačkom. I rekla im da, gde god stanu da prespavaju, poseju semence, ako do ujutru nikne, neka tu ostanu da žive, a ako ne, vozi dalje...mora da su se oduševili, samo im je još to falilo...ceo dan klipšeš po Karpatima, sa onim kršem, vuče promaja, sitna deca se gube po žbunju, ispadaju ti kutlače, merkaju te gladne zveri za doručak, a uveče treba, po mrklom mraku, još i da seješ semenke...Kladim se da su varali, a kada su stigli do današnje Slovenije, nekom je u traženju četkice za zube, pred spavanje, ispala i ona zaturena ajda i nikla...što pa i da ne nikne, dobra zemlja...i tako je Slovenija prošla tehnički pregled i oni tu i ostali.
(I, samo da znate, do dana današnjeg se Stari Sloveni, u slovenačkom jeziku, zovu "ajdovci", mesta gde su bila njihova naselja i groblja su "ajdovščine", a sve vezano za to pagansko doba je "ajdovsko". Jedno od najlepših, ženskih, slovenačkih imena je - Ajda.)
Ja seljenja baš nešto ne volim. Ma kako bio dobar motiv, seljenje je k'o dva požara i jedna poplava. Sem prvog puta...Prvi put sam se selila davne 1988. godine, kod budućeg Žmua. Roditeljima to nisam baš nešto ni najavila, kao da ne bi bilo drame. Da meni to, sada, uradi moja ćerka...Dakle, baš tog dana je bio onaj prvi, veliki miting na Ušću, nisu radili autobusi ka gradu, ni taksiji...ništa. Razdragana masa je klipsala preko Brankovog mosta, a ja sama, u suprotnom pravcu (moj smer kretanja je, kako se kasnije ispostavilo, istorijski, bio mnogo bolji od njihovog), sa dve kese i vaznom ispod miške.
Pre toga sam došla kući, obavestila roditelje da se selim i počela, u pomenute kese, da trpam najneophodnije knjige, kasete, malo odeće, vokmen, jastuče, olovke, četkicu za zube, stonu lampu...a u dnevnoj sobi se vodio tihi razgovor:
- Šta kaže, kud' se seli?
- Kod Njega.
- ...je l' ti rekla?
- Pa, pominjala je nešto...
- Šta misliš, 'oće da se vrati ili ozbiljno?
- Otkud ja znam, idi pa je pitaj, to je tvoja ćerka.
Iz sobe je "sabrano" izašao moj otac. Ja sam se već spakovala i izlazeći ga obavestila da ću, po ostatak, da dođem kada proradi prevoz, ovih dana. Dok sam čekala lift, otac je, sa zbunjenim "vladam situacijom" osmehom, stajao u poluzatvorenim vratima. A kada sam ulazila u lift, otac je uspeo da postavi, do danas nerazjašnjeno, pitanje:"Imate li jaja?" Kasnije sam ga, više puta, pitala šta je pesnik tada hteo da kaže? Nije znao, nije se ni sećao.
Posle toga je sledila selidba u Sloveniju, vozom...uveče, na beogradskoj stanici, roditelji, gomila tetaka, teča, braća, sestre, koferi, kesice i mi...ja u osmom mesecu. Mogli su da me, opraštajući se, grle samo s' leđa. U rukama kavez sa dva zbunjena papagaja.
U Maribor smo stigli ujutru, moja svekrva je čekala sa toplim doručkom, hodnik je bio zatrpan koferima, papagaji su cvrkutali, a na televiziji, u jutarnjem programu, na snežnom vrhu planine je stajao Japanac u lederhoznama i jodlovao iz sve snage. To nikada neću zaboraviti. Japanac.
Za dva meseca smo se selili u Ljubljanu. Iz kutija su ispadale pelene i flašice, beba se drala, stvari su misteriozno nestajale po kutijama... Sledila su još dva seljenja, svaki put sa po još jednom bebom više. Najkritičniji su uvek bili kuhinja i knjige. Kada počne čovek da seli kuhinju, to je čudo jedno. Koliko stvari ima i može da stane u kuhinju, prosto je neverovatno i suprotno svim zakonima fizike. A knjige su tek priča za sebe. Ni kutija sa mermernim tablama nije tako teška, kao kutija puna knjiga. Moj Žmu je govorio da kutije sa knjigama ne smeju da se ostavljaju na svetlu, jer se onda krišom razmnožavaju i svako neraspakovano jutro ih je sve više i više.Ja sam se ovde doselila negde oktobra. Prvo sam se malo smucala okolo i upoznavala sa komšijama i gostima...onda sam polako donela svoje stvari i razmestila ih kako mi se sviđa. I bilo mi je baš drago, kada ste svraćali, posedeli, popričali, donosili mi cveće, životinjice, decu, svoje priče...
Sada je selidba. Mahom sam preselila stvari na novi blog. Doduše, još uvek se saplićem o kutije i nisam se još sasvim raspakovala, ali polako se navikavam. Nova blog zgrada je u procesu tehničkog prijema. Kućni savet radi punom parom. Ja pronalazim nove štekere i prekidače, popričam sa komšijama i normalno, koliko je zdravo i potrebno, džvanjkam izvođaču radova. Koliko čujem, vrata nove blog zgrade samo što nisu otvorena. Svratite na naselje. I ponesite poklone, vazne, piksle, slike, cveće u saksijama, ono što se obično nosi, za tu priliku i nemojte da zaboravite nazaobilazni usklik, koji prati pogled u krug:"Jao, što vam je ovde lepo...baš je fino...prostrano...!"
Kdo je tebe Praslovan plavati učil,
da si preplaval tisto rusko reko
in se v mojih genih naselil?...
(Zoran Predin)